Kažu, važno je sudjelovati, ne pobIjediti. Bojim se da je onih koji tako misle, sve manje. Ne znam da li je do COVID pandemije ili je samo moj dojam, ali nekako mi se čini da se na te Coubertinove riječi sve više zaboravlja.
Svakako je lijepo pobijediti, ali doći na same Zimske olimpijske igre i biti dvadesetak dana dio te velike zajednice nešto je što se ne zaboravlja.
Dojma sam da su Igre ove godine više rutina koju smo došli odraditi jer nema tog nekog zajedništva koje se na prijašnjim Igrama moglo jako osjetiti. Sada netko slavi, netko je tužan, ali se emocije strogo čuvaju u zatvorenim krugovima samo bliskih ljudi.
Posljednjih dana, kako se Igre bliže kraju i kako se Olimpijsko selo prazni, to se osjeti još i više. Tradicionalna razmjena bedževa nacionalnih olimpijskih odbora među sudionicima, na trenutke me podsjeti na te neke olimpijske vrijednosti kao što su druženja, razmjene iskustava i stjecanja novih poznanstva, što je uz sama sportska natjecanja i čar Igara. U Selu je mirno, puno opuštenije nego prvih dana, ali nekako hladno i to ne samo zbog niskih temperatura vani.
Izuzetno niske temperature, čak bi se osudila reći i ekstremno niske, svakako su nešto po čemu će sudionici pamtiti XXIV. zimske Olimpijske igre. Barem oni koji su stanovali i natjecali se u selima izvan Pekinga. Yanqing i Zhangijakou lokacije su gdje temperature posljednjih dana nerijetko idu i do "minus 25", uz konstantni vjetar, tako da je osjećaj još i hladniji.
No, nevjerojatno je koliko se tijelo u ovih petnaestak dana adaptiralo na te temperature. Kada sam neko jutro izašla iz sobe, pomislila sam kako je toplo vani, da bi nakon toga pogledala na termometar i shvatila da je zapravo "minus 15", a to je temperatura na kojoj bi se prije 20-ak dana sledila u sekundi.
No, to se isto ne može reći i za pluća. Nama trkačima, osim niskih temperatura, čak graničnih, probleme stvara i visina na kojoj se staza nalazi. Ona je isto, kao i temperature, gotovo na samoj granici dozvoljenog, na gotovo 1700m nadmorske visine, a maksimalna dozvoljena visina na kojima se natjecanja skijaškog trčanja smiju održati jest 1800 metara. A sve iznad toga, u kombinaciji s naporima koje podnasimo, opasno je za zdravlje.
U toj kombinaciji, doslovno svaki udah boli. Pluća se svakim udahom stisnu, tako da je tijelo u konstantnom manjku kisika. I dok se, tijekom utrke, inače veselim spustu, ovdje hladan zrak koji ulazi u pluća otežava situaciju do te mjere da se više veselim usponu, nego spustu na kojem bi se trebala odmoriti.
I dok veliki broj sportaša, barem onih koji se nalaze u našem „nordijskom“ selu, već pakira stvari ili su već na putu kući, dok je većina sportova već je podijelila sva odličja i završila sa svojim natjecanjima, mi trkači pomno pratimo vremensku prognozu i minuse koji nas čekaju. Jer, posljednjih dana Igara, u subotu i nedjelju, čeka nas „kraljevska disciplina“, utrka maratona na 50km za muškarce koju će trčati Marko Skender i 30 kilometara za žene kojom ćemo mi prilično smrznute zatvoriti ove, po svemu drugačije i posebne, Olimpijske igre.
ova olimpijada ne zanima nikoga osim vasih bliznjih. nisam pogledao ni jedno jedino natjecanje i svejedno mi je tko ce osvoiti medalju. vi ste tu da bi ljudima malo zamazali oci i skrenuli paznju sa problema koji jesu i koji ce tek doci. olimpijske igre u diktatorskoj zemlji a nogometno svijetsko prvenstvo u islamistickoj zemlji u kojoj je na izgradnji stadiona i popratnim zgradama poginulo preko 15000 ljudi.