- Proplivao sam posljednji među vršnjacima, tek s nekih šest godina, sjećam se da me otac odveo u Solaris. Panično sam se bojao mora, poput nekog Vlaja. No, već sam osam i pol godina igrao sam vaterpolo, sa 12 sam postao reprezentativac, sa 15 ušao u prvu momčad Solarisa, bio sam na krovu svijeta i Europe s mladim selekcijama... Sve se odvilo nevjerojatnom brzinom - priča Ivica Tucak o svojim počecima u vaterpolu koji će kasnije obilježiti njegov život.
Bio je vrhunski napadač, mogao je birati gdje će nastaviti karijeru, mnogi su ga zvali i nudili mu basnoslovne uvjete za to doba. Prihvatio je ponudu Crvene Zvezde koja je upravo krenula sa stvaranjem moćnog vaterpolo tima. Bio je to prvi pravi novac koji je u životu zaradio, rođen je u skromnoj obitelji, a sad mu se otvorio sasvim drugačiji, senzacionalan put.
- Sve se okrenulo u sekundi, cijeli život. Čekali su me u srpnju '91. na pripremama na Kopaoniku, a ja im govorim: 'Ljudi, jeste li vi normalni, po Skradinu već padaju bombe, već se dogodilo i Borovo selo. Bio je to zaista veliki transfer i u nogometnim okvirima, ali nažalost dogodio se rat. Nije se ugodno vraćati u to vrijeme, već se sve dobro zakuhalo i nisam ni sekunde dvojio. U Šibeniku su bili moji roditelji i moje sve. Nije bilo nikakve šanse da se taj angažman nastavi iako moram kazati da mi je u Beogradu dotad bilo predivno. To je metropola u koju i danas rado odlazim, imam prijatelje i drage kolege. Ali u ono vrijeme, kad sam imao 20 godina i tek sam kretao u život te sam zaradio prvi novac, bio je to za mene veliki šok. Ljudi u Upravi Zvezde nisu mi zamjerili kada sam otišao, prisjetio se Tucak u životnom intervjuu za Večernji list.
Pakao je za njega tek počeo, jer umjesto karijere u Zvezdi, završio je na šibenskom ratištu, a potom i u Švicarskoj, gdje je osim vaterpola morao sa strane raditi kako bi opstao. Odlučio se usred rata vratiti u Solaris, da bi 1993. doživio neke od najposebnijih trenutaka u karijeri.
- Rat još traje, sviraju sirene, ali mi igramo, unatoč bombama. Putujemo autobusom do Zagreba po devet, deset sati. Nije bilo tog novca za koji bih ostao u Švicarskoj.
O odnosu s kolegama iz Srbije i druženjima u Beogradu pričao je u razgovoru za Večernji iskreno i uz puno poštovanja, a njegovi zagrljaji i prijateljstvo s bivšim izbornikom Srbije Dejanom Savićem, nakon rata u bazenu, scene koje su se mnogima urezale u memoriju. O svemu što je prošao u Srbiji, propalom transferu kao i o savjetima koje im je dao kada je riječ o nogometnom uspjehu koji Srbija još sanja, dok je Hrvatska postala svjetska velesila, otvoreno je progovorio u videu koji je nastao u sklopu novog projekta video ekipe Večernjeg lista, a upravo Tucak bio je naš prvi gost.
> POGLEDAJTE ŽIVOTNI INTERVJU S IVICOM TUCKOM BY DEA REDŽIĆ: PRVI PUT GOVORI O NAJVEĆOJ TRAGEDIJI
VEZANE VIJESTI
Ja bih više volio da smo velesila u ekonomiji, znanosti i standardu ljudi a ne u sportu. A do Srba i Srbije te onog što se tamo događa stalo mi je kao i do prevrnute bicikle na parkingu u Pekingu.