Novosel otkrio zašto je zaplakao nakon razgovora s Tuđmanom: Ovo ruglo ne mogu gledati

Za veliki intervju s najvećim hrvatskim košarkaškim trenerom, 82-godišnjim Mirkom Novoselom nema boljeg prizorišta od njegova privatnog muzeja u podrumu zgrade na zagrebačkom Zrinjevcu u kojoj stanuje “od kada zna za sebe”. Jer, tu su brojne medalje, pehari, fotografije i druge uspomene na iznimnu karijeru s 39 trofeja čija je kruna bilo primanje u američku košarkašku Kuću slavnih 2007. Zamolili smo ga da odvrti film života i priupitali dokle mu najdalje seže sjećanje na djetinjstvo, nakon čega nas je “odveo” u 1944., u ratni Zagreb.

– Te godine krenuo sam u prvi razred i sjećam se da smo imali školu u jednoj gostionici u Vlaškoj ulici. Nastavu smo imali od šest do osam ujutro, zbog mogućeg savezničkog bombardiranja.

Sjeća se naš mentalno vitalni sugovornik i 8. svibnja 1945. i dana kada su partizani ušli u Zagreb.

– Taj dan nisam išao u školu, a čak se sjećam i da smo za ručak imali krpice sa zeljem. Negdje oko podneva počela je pucnjava jer su u hotelu “Palace”, koji je ulaz do nas, bili smješteni neki njemački časnici. Moj je otac nagurao ormar na naša vrata jer su u našem stubištu bili stanovi ustaških vođa. Na prvom je stan imao Dido Kvaternik, a na drugom doglavnik Kulenović, no oni su nestali znatno prije. Kada su partizani došli do naše zgrade, morali smo izići van iz kuće jer je inženjerija trebala provjeriti je li što minirano.

S obzirom na to da ni partizani nisu bili milosrdna braća, kako su u toj prilici prošli Novoselovi?

– Moj je otac bio službenik kompanije Shell, a za vrijeme rata sudjelovao je u takozvanoj Crvenoj pomoći. Dolazio mu je neki čovjek kojem je davao novac pa nas nitko nije dirao.

No, podstanare su ipak morali preuzeti.

– Jednu sobu morali smo dati liječniku, pulmologu Bogdanu Sabljici i njegovoj supruzi, profesorici u 7. gimnaziji. Jedne noći čuli smo lupu na vratima i kada je otac otvorio, ugledao je tri vojnika sa šmajserima. Došli su po tog partizanskog liječnika koji je imao prijatelje informbiroovce, a nije ih prijavio. Doktora nije bilo šest mjeseci, a nakon toga su se odselili od nas.

Kao i svi poratni klinci, i Mirko je puno vremena provodio vani, a košarkom se počeo baviti s 14 godina.

– U to vrijeme svirao sam klavir i išao u glazbenu školu koja je tada bila na Tuškancu iznad kina, pa sam često kroz prozor gledao kako dečki haklaju i jedan dan sam im se priključio. Tako sam počeo trenirati u pionirima Lokomotive, a ocu nisam ni rekao da više ne idem u glazbenu školu nego na treninge. No, na koncu je on to prihvatio pa je završio kao predsjednik Košarkaškog podsaveza grada Zagreba.

I tako je započela jedna impresivna karijera.

– Mi smo košarku igrali amaterski i svi smo uglavnom studirali. Ja sam studirao pravo i već s 22 godine apsolvirao, ali nisam htio diplomirati da ne moram u vojsku. Odužio sam to do 27. godine, a kada su me poslali u JNA u Užičku Požegu, dobio sam upalu pluća pa su me, nakon dva mjeseca vojske, trajno oslobodili.

Koliko je kasnije proslavljeni trener bio dobar igrač?

– Dogurao sam do seniorske reprezentacije u koju su me pozvali Aca Nikolić i Ranko Žeravica za Balkansko prvenstvo u Skoplju. Tada smo osvojili prvo zlato za Jugoslaviju u košarci uopće, a zvijezde te momčadi bile su Gjergja, Korać i Daneu. Nažalost, u to vrijeme često je odlazak u vojsku značio i kraj igračke karijere.

Tako je bilo i s Mirkom.

– Nakon povratka iz vojske sam se, kao diplomirani pravnik, zaposlio u radionici koja je radila pribor i namještaj za Jugoslavenske željeznice. Bio sam tajnik poduzeća, a kako se ondje radilo od šest do 14 sati, svako jutro ustajao sam u pet. U međuvremenu se u Lokomotivi pojavio problem s trenerom pa je to mjesto ponuđeno meni.

Da ima smisla za trenerski posao Novosel je primijetio kao kratkotrajni trener košarkašica Lokomotive.

– Tada sam još bio igrač prve momčadi, a jedno ljeto preuzeo sam košarkašice, među kojima sam upoznao i moju buduću suprugu Jasenku. Kako sam tada vodio dnevnik rada u koji sam pisao i karakteristike igračica, za nju sam napisao da je sprinterski tip, ali da nije jako ambiciozna.

Kraće vrijeme bio je i košarkaški sudac, uz što je vezan i jedan kuriozitet.

– Sudio sam godinu dana, među ostalim i mnoge derbije u Beogradu, Zadru i Ljubljani. Te godine igrala se posljednja ljetna liga jer je već na jesen počela prva dvoranska. Dogodilo se da sam to ljeto sudio majstoricu za ostanak u Prvoj ligi između čačanskog Borca i beogradskog Radničkog, a nakon povratka postao sam trener Lokomotive. I prva utakmica u kojoj sam trenerski vodio momčad, samo tjedan dana kasnije, bila je upravo protiv Borca.

Nakon što je 1971. s Lokomotivom bio drugi u prvenstvu, iz beogradske centrale stigla mu je ponuda koju nije mogao odbiti.

– Nakon što su u Zagreb došli Bora Stanković i Radomir Šaper, čelni ljudi jugoslavenske košarke, prihvatio sam njihovu ponudu da preuzmem mjesto profesionalnog izbornika kadeta i juniora.

A da su Stanković i Šaper imali dobar nos pokazalo se vrlo brzo. Naime, Novosel je u samo tri godine ostvario ono što nitko nije.

– Najprije sam 1971. postao europski prvak s kadetima, sljedeće godine s juniorima, a već 1973. i sa seniorima. Bio je to prvi naslov seniorskog europskog prvaka za Jugoslaviju. Sljedeće godine bili smo svjetski doprvaci, a 1975. ponovno europski prvaci. Tada smo kreirali jugoslavensku momčad snova koja je redovito pobjeđivala SSSR.

A koliko je to tada bilo važno kazuje i sljedeći primjer.

– Baš kada smo se trebali pripremati za Olimpijske igre u Montrealu dogodilo se da je cijela petorka bila u vojsci. Slavnić, Kapičić, Šolman, Ćosić i Jelovac. A pravila su tada bila takva da se iz vojske moglo izostati 30 dana za Europsko prvenstvo i 60 dana za Svjetsko prvenstvo ili Olimpijske igre. Otišao sam tada k Stanetu Dolancu, praktički drugom čovjeku u državi, koji mi je nakon beogradskog zlata kazao da mu samo javim budem li što trebao.

I Novosel je tako i učinio.

– Kada sam mu objasnio u kakvoj smo se situaciji našli i da bi se moglo dogoditi da se ne plasiramo na Olimpijske igre, Dolanc je rekao da će to riješiti pa su se nakon dva sata u njegovu uredu pojavila četiri prva čovjeka JNA. Sjećam se da su to bili generali Šumonja, Potočar, Kadijević i još jedan. I on im je kazao da ga je drug Tito zamolio da se taj problem riješi rekavši: “Kao dvostruki prvaci Europe, kako da igramo sa SSSR-om ako cijelu godinu ništa ne radimo”. Kako je Dolanc rekao da je to i politička utakmica, predložio sam da se svi presele u Zagreb, na Svetice, gdje je stacionirano bilo 11 vojnika koji su ondje održavali teniska igrališta koja su koristili časnici.

Nažalost, tu je ideju kompromitirao Hakija Pozderac.

– Nakon sastanka kod Dolanca, načelnik Generalštaba rekao nam je da taj dogovor mora ostati tajna da ih ne bi zvali pjevači i glumci za slične usluge, a oni ne moraju pobijediti Sovjete. Baš kada sam izlazio, na stubama sam sreo Hakiju Pozderca, tadašnjeg predsjednika SOFK Jugoslavije. Pitao me što tu radim, a ja sam mu rekao da sam došao formirati vojnu momčad, ali da se to ne smije znati. Nakon povratka u Zagreb, zvali su me iz zagrebačke vojne oblasti i general Špegelj mi je kazao da ono sa Sveticama neće proći jer je Hakija Pozderac to slavodobitno objavio u nekom intervjuu u beogradskoj “Borbi”. U tom trenu osjećao sam se kao da sam šlagiran.

Na koncu je akcija ipak uspjela.

– Uspjeli smo ih sve prebaciti u Zagreb, ali po raznim vojarnama, a najteže je bilo s Ćosićem kojeg su poslali za konjevodca u kazneni bataljon u Sarajevo jer je, kao mormon, od Saveza boraca Zadra etiketiran kao špijun CIA-e. A tako ružnu karakteristiku, kakva je bila njihova, ne bi dobio ni da je ubio 200 partizana. Na kraju smo i Ćosića doveli u Zagreb i svima smo uzeli sobe u hotelu “Panorama” i njihova jedina obveza bila je da se svako jutro jave u vojarnu da su živi i zdravi i da dođu na trening u Dom sportova. S obzirom na to da sam isposlovao i neki novac za njihov džeparac, Zoran Slavnić mi je tada kazao da je njemu u vojsci bolje nego u Zvezdi.

Na kraju je reprezentacija otišla uigrana na Olimpijske igre u Montreal gdje je osvojila srebro. Činjenicu da SFRJ u polufinalu Igara igra protiv SSSR-a Novosel je ovako iskoristio:

– Tada su sportaši iz vojske smjeli za Olimpijske igre izostati 60 dana, a naši igrači su izvan te priče bili već 113 dana. Opet sam nazvao Dolanca i kazao mu za problem, a on je obećao da će ga riješiti. Rekao mi je da vojska ima pravo dati nagradnu odsutnost i da će ga moji vojnici i dobiti, i to 53 dana kolika je bila razlika, ali da moramo pobijediti Sovjete. Kada smo pobijedili, kazao sam im da se više ne vraćaju u vojsku i u svlačionici je nastalo opće oduševljenje.

I u tom uspjehu važnu ulogu odigrao je Moka Slavnić koji je svojim košem za pobjedu nad Italijom omogućio polufinale. A Novosel je tog igrača uveo u reprezentaciju s 24 godine.

– Meni se Slavnić svidio jer je bio sjajan tehničar s velikim stupnjem igračke inteligencije. Uostalom, meni ključni igrači nisu bili neki snagatori, već igrači kao Slavnić, Kićanović, Delibašić i Ćosić.

Ključan igrač mu je bio i Dražen Dalipagić kojeg je zvao u reprezentaciju iako nije imao mlađeuzrasni reprezentativni staž.

– Dalipagić je bio nevjerojatno moćan strijelac pa sam njega i Slavnića pozvao za Europsko prvenstvo 1973. koje smo, kao i ono sljedeće, osvojili bez poraza.

Koju li je samo Mirko formulu imao za kontrolu niza sjajnih individualaca jakih osobnosti?

– S jedne strane imao sam igračko iskustvo pa sam i sam bio premazan svim mastima i nitko mi nije mogao fulirati. S druge strane, brinuo sam se za sve te igrače i, ako je trebalo, rješavao sam i njihove osobne probleme. A sve je to stvorilo osjećaj kod njih da imaju obvezu prema meni i da mi to moraju vratiti na terenu. S igračima sam imao roditeljski odnos pa mi je supruga često govorila da se više brinem za braću Petrović nego za svoje sinove.

Prigodom Novoselova uvrštenja u Fibinu Kuću slavnih, Dragan Kićanović nam je ispričao kako je Novosel dolazio u Čačak moliti njegova razrednika da ga pusti na pripreme juniorske reprezentacije.

– Kako se približavalo Europsko prvenstvo, otišao sam u Čačak riješiti pitanje Kićanovićeve mature jer da mu je nešto zapelo, ne bi mogao doći na pripreme. Inače, tada sam kod Kićine bake prvi put vidio kako se radi kajmak, koji sam obožavao.

Drugu intervenciju, ovaj put ne vezanu za školu, imao je u Tuzli.

– U Tuzlu sam išao nagovoriti Mirzu Delibašića da između košarke i tenisa, u kojem je bio jako dobar, izabere košarku. Imao sam tada fiću kojim sam otišao u Tuzlu nekoliko puta i u tome uspio, a na kraju je Mirza postao svjetski igrač.

Kako su se nekad pronalazili košarkaši svjedoči i primjer Rajka Žižića.

– Njega je moj pomoćnik Rajačić našao u Nikšiću na ulici. Kada smo ga doveli na pripreme kadetske reprezentacije nije mogao pratiti ni trening, pa je Rajačić s njim sa strane vježbao dvokorak. Pet godina kasnije – poigravao se s jednim Meneghinom.

Nakon olimpijskog srebra u Montrealu, Novosel se pomalo neočekivano zahvalio na mjestu profesionalnog izbornika vrativši se u svoj matični klub.

– Vratio sam se jer sam vidio da se Lokomotiva raspada. Sreća je da je Vladimir Anzulović, koji je bio jako privržen klubu, uspio nagovoriti Slavka Šajbera da se pozabavi košarkom pa je on taj koji je sponzorski uobličio četiri prehrambene tvrtke – Kraš, Franck, Badel i Voće – i klub preimenovao u Cibonu, što je bilo ime tog prehrambenog koncerna koje dolazi od latinskog izraza “cibus bonus” što znači dobra hrana.

Novosel je Cibonu odlučio graditi bez Nikole Plećaša što mu je on zamjerio baš kao i nepozivanje u reprezentaciju za Olimpijske igre u Montrealu.

– U to vrijeme Plećaš je bio jedan od najboljih europskih bekova, a kada sam ga vidio u jednoj televizijskoj reklami za Franckov čaj smrznuo sam se. Odmah sam otišao Dolancu da ga pitam što da radim, a on mi je rekao da Sovjeti snimaju sve što se kod nas događa i ako nas prijave, Međunarodni olimpijski odbor bi nas mogao suspendirati.

Nikola nam je jednom prilikom rekao da je to isto učinio i Knego, ali da on nije kažnjen nepozivanjem u reprezentaciju.

– Ja za to nisam znao. Možda je to i bilo tako, ali ja to nisam vidio.

Zašto za svetog Nikolu, kako su ga zvali, nije bilo mjesta u Ciboni?

– Kao što rekoh, novoimenovana Cibona naslijedila je novčane probleme od Lokomotive i kada bi i došao neki sitan novac, prvo bi išao Plećašu. U jednom je trenutku Nikola rekao da neće igrati ako mu se ne osiguraju primanja, a ja sam u toj situaciji bio tvrd i on je otišao u Kvarner.

Kad su u pitanju veliki treneri, košarkaški fanovi uvijek vole znati koja je bila najbolja petorka koju su vodili?

– To je ona koju su činili Slavnić, Delibašić, Kićanović, Dalipagić i Ćosić i koja je 1980. osvojila olimpijsko zlato.

A na Olimpijskim igrama u Moskvi Mirko je opet bio na klupi reprezentacije.

– Nakon što se dogodilo da smo kao svjetski prvaci iz Manile izgubili finale Mediteranskih igara u Splitu od Grka, Stane Dolanc sazvao je hitan sastanak i odredio Žeravicu i mene da vodimo tu reprezentaciju. Pokušao sam objasniti da sam profesionalni trener Cibone, no nisam se uspio osloboditi te obveze.

Još je samo jednom Novosel vodio reprezentaciju SFRJ, bilo je to nakon sedmog mjesta Jugoslavije na EP-u 1983. u Francuskoj.

– Tada sam to prihvatio jer sam kroz reprezentaciju mogao uigravati igrače Cibone za sljedeću sezonu, a imao sam ih petoricu, Dražena i Acu Petrovića, Nakića, Knegu i Vukičevića.

A da se to pokazalo mudrim potezom svjedoči činjenica da je Cibona već sljedeće sezone pokorila Europu pobijedivši u finalu bogati madridski Real. Učinila je to i sezonu kasnije nadjačavši u finalu moćni Sabonisov Žalgiris. U tom drugom finalu Cibonu je vodio Mirkov dugogodišnji pomoćnik Željko Pavličević.

– Željko je te sezone dobro vodio momčad i sve je bilo u redu do jednog treninga prije finala kada je došlo do sukoba između Željka Pavličevića i Dražena koji mi je došao sljedeće jutro u pola osam u ured rekavši “ili ja ili on”. Dražen je u toj prilici čak otišao i Šajberu da traži promjenu trenera, no ja to nisam dopustio. Rekao sam da ću biti tih posljednjih 15 dana uz momčad na svakom treningu i da ću pomagati Željku i to je sve uspješno završilo.

No, nedugo potom valjalo je odraditi i finale domaćeg doigravanja za naslov prvaka, a tu se dogodio kiks koji je onemogućio Cibonu da osvoji i treći uzastopni naslov europskog prvaka.

– Da se nisam prihvatio posla direktora Univerzijade, imao bih još jedan naslov prvaka Europe i još dva naslova prvaka SFRJ. No, krenuli smo u to radi sportske infrastrukture i nije se moglo nazad.

A u tom hrvatskom finalu Zadar je osvojio naslov usred Zagreba. Ključno je bilo, priznaje Mirko, Draženovo neigranje u drugoj utakmici finala igranoj u Jazinama.

– Zbog posla direktora Univerzijade bio sam na izmaku snaga i nisam dolazio na treninge. Uvjerljivo smo pobijedili u prvoj utakmici, a s obzirom na to da je postojala opasnost da Dražen u Jazinama dobije treću tehničku koja bi ga automatski eliminirala iz eventualne treće finalne utakmice, odlučeno je da on tu drugu utakmicu ne igra. U trećoj je igrao, no u drugom je poluvremenu Popović igrački “poludio” i mi smo izgubili naslov. A to je značilo da u Europi možemo igrati samo u Kupu kupova, koji smo i osvojili.

Cibona je 80-ih bila više od sporta.

– Cibona je tih godina u Zagrebu i šire bila svojevrstan pokret.

A danas Cibona nije ni sjena svoje negdašnje veličine. Premda ga štošta žulja, Mirko ne napada vodstvo kluba, ali ima primjedbe na stručnu politiku.

– Ja onog Moorea za razigravača nikad ne bih uzeo. Pa zbog njega mali Gnjidić, koji je najveći talent od svih današnjih Ciboninih igrača, ne igra ni 30 minuta po utakmici a to bi sa svojih 19 godina i takvim talentom morao. Samo tako od njega možemo dobiti vrhunskog razigravača. Sjećam se da su Aco Petrović i Damir Pavličević u jednoj utakmici za 40 posljednjih sekundi prosuli osam koševa prednosti, a u to vrijeme nije bilo ni trica. No, nakon razdoblja u kojem je lopte bacao u bunar, Aco je to meni sve vratio i bio ključni igrač u nekim našim velikim pobjedama.

Novosel je kasnije Aci Petroviću i trenerski povjerio Cibonu, a 1992. ga je postavio za pomoćnika olimpijskog izbornika Petra Skansija. Kako to da sam nije preuzeo hrvatski Dream Team?

– Uložio sam ogroman napor u sportsko priznavanje neovisne Hrvatske što je akcija koja je na prijelazu iz 1991. na 1992. trajala 62 dana. Čak sam organizirao da naši najbolji igrači zajedno sa mnom napišu pismo predsjedniku MOO-a Samaranchu da nas uvrsti u olimpijske kvalifikacije. Utemeljili smo tada Hrvatski košarkaški savez, trebalo je napraviti program rada, pronaći sponzore, naći adekvatnu opremu. Uza sve to nisam mogao biti i izbornik. Sva sreća, Skansi je, uz Acinu pomoć, odlično obavio taj posao i osvojili smo olimpijsko srebro.

Organizacijske sposobnosti donijele su Novoselu vrlo visok status u očima prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji ga je 1997. postavio za direktora NK Croatije (danas Dinamo).

– U Dinamo sam otišao po izričitom nalogu predsjednika Tuđmana. Prvi put me pozvao 1993. kada mi je u 46 minuta razgovora u četiri oka predložio da preuzmem dužnost zagrebačkog gradonačelnika jer mu je Vedriš rekao da sam uspješno vodio projekt Univerzijade. A kako je to bilo u godini kada smo ostali bez Dražena, rekao sam mu da ne mogu u takvoj situaciji napustiti svoj sport. Kada smo zajedno išli na otkrivanje spomenika Draženu u Olimpijskom parku u Lausanni spomenuo je Dinamo, a ja sam se tada izvukao s prijedlogom spajanja Dinama s najjačim gradskim klubovima u ostalim loptačkim sportovima, koji se nije realizirao više zbog suzdržanosti ostalih klubova nego zbog Dinama. Tuđman je ponovio svoj poziv 1997. rekavši mi da sam svoje u košarci napravio i da trebam pomoći da se sagradi Dinamov stadion. E, tada nisam imao druge nego prihvatiti.

Nažalost, Novosel projekt stadiona nije uspio završiti.

– Da je predsjednik Tuđman još poživio, imali bismo završen maksimirski stadion po nacrtu arhitekata Kincla i Fiipovića. No, tada je došlo do tzv. detuđmanizacije svega i svačega pa je i taj projekt sa stadionom prekinut.

A upravo je stadion bio tema Novoselova posljednjeg razgovora s Tuđmanom.

– Nikad to neću zaboraviti. U nedjelju sam bio kod njega doma u Nazorovoj i kazao mi je: “Samo mi završite stadion”. Plakao sam poslije tog razgovora, a on je u ponedjeljak otišao u bolnicu i više se nije vratio. Taj je projekt trebao donijeti stadion sa 60 tisuća mjesta, a sada je sve to devastirano. Otkako sam otišao iz Dinama na tom stadionu nisam bio. Nisam to mogao gledati. Tako je malo nedostajalo da imamo lijep stadion, a sada imamo ruglo.

Prije Dinamova stadiona, imao je legendarni košarkaški trener ideju za još jedan.

– Krajem 80-ih htio sam da u Kranjčevićevoj, na mjestu današnjeg stadiona, sagradimo stadion s pomičnim krovom da se ondje mogu igrati dvoranski sportovi. Nažalost, počeo je rat i taj je projekt ostao samo u nacrtima.