Cibona je nekad bila klub u kojem su svi htjeli igrati, neki i cijelu karijeru, a danas je klub koji nadareni košarkaši što prije žele napustiti. O tempora, o mores.
Nekadašnji dvostruki europski prvak danas najviše osjeća što nam čini najžešći sudac svim životnim oblicima, a to je vrijeme. A ono prolazi i mijenja, ruši stare i ustoličuje nove, a u europskoj košarci sve više otima siromašnima i daje bogatima.
Koriste svaku priliku
Kada god se pojavi kakav bogati kupac, proizvođači igrača, a na to su prisiljeni svi klubovi s ovih prostora osim možda Zvezde i Cedevite, uglavnom pognu glavu i prodaju svoje obiteljske dragulje.
Osim toga, okruženi menadžerima, nestrpljivim roditeljima, NBA skautima i velikim obećanjima, ti isti klinci koriste svaku priliku da zbrišu iz matičnog kluba. A najčešća je prilika kašnjenje plaća što je u Ciboni bio slučaj sa Zupcem i Slavicom.
Nažalost, sve češće talentirani klinci Cibonu doživljavaju kao Titanic, brod koji je u dolasku tako privlačan, ali koji u jednom trenutku plovidbe što prije treba napustiti i otploviti makar i u nepoznato. A baš to učinio je i Nik Slavica koji je odlučio upustiti se u NBA avanturu i prije no što se igrački posve razvio.
Prije njega Cibonu su napustili još neki talenti, Lovro Mazalin, Marko Arapović, Ivica Zubac i Lovro Buljević, a jedino je Ante Žižić otišao nakon što je klubu nešto dao. Ne samo financijski (150.000 eura i 675.000 USD) nego i igrački jer je u trenutku odlaska u Darüşşafaku bio MVP lige. Doduše, i on je mogao ostati još pola sezone, no kako se u njegovu slučaju pojavila ponuda koju je klub koji živi na aparatima teško mogao odbiti, to još možemo i razumjeti.
No, kada su već došla neka luda vremena, onda je možda i Cibona mogla tretirati Slavicu drugačije nego ostale. Jer u tom trenutku on je za klub predstavljao zlatnu koku pa nam se objašnjenje Cibonina direktora Domagoja Čavlovića u stilu “ne mogu dati njemu, a drugima ne” čini autogolom. Uostalom, sjećamo se da je direktor KK Zagreba Ivan Božanić, i u vrijeme najvećih kriza s plaćom, plaćao jedino Darija Šarića ne isplaćujući plaću ni sebi ni djelatnicima kluba. A na koncu je taj Šarić Zagrebu donio 550.000 eura odštete.
Što na sve to kaže Čavlović?
– Rijetki su ti koji ne gledaju samo sebe i koji poštuju ono što im je klub dao svih tih godina. A dao im je živaca, novaca, truda, ljubavi... Nažalost, u Slavičinu slučaju radi se o tome da on još i želi da Cibona za njega ništa ne dobije. A taj novac ne ide meni, nego ljudima koji su se za njega brinuli, trenerima, fizioterapeutima..., onima koji od novca koji bismo dobili za njega primaju plaće koje su puno manje od onoga što on ima.
“Sve je ovo proračunato”
Zar je Cibona u takvu stanju da je za nju bio toliki problem isplatiti tih 8000 eura, odnosno dvije mjesečne plaće koje su kasnile?
– Nama u ovu srijedu treba sjesti novac, Franck je trebao uplatiti svoju ratu i Nik bi dobio svoju plaću za siječanj, četiri dana kasnije no što to piše u ugovoru. No bojim se da je sve ovo bilo proračunato – kazuje Čavlović.
Ovak bi Dinamo završil da nema Mamića.