Prije nekoliko dana opet se u medijskom prostoru pojavila priča o gradnji nekoliko stadiona u Hrvatskoj. I opet me, kao i vjerojatno većinu, samo razljutila populistička teza o tome da ćemo uskoro imati nekoliko modernih sportskih zdanja.
Pitate li bilo koga tko je barem malo upućen i tko uključi samo mrvicu logike, jasno vam je da od toga još dugo neće biti – ništa. Barem ne u tako bliskoj budućnosti. Jasno je, kada se pokušava servirati priča s već gotovim činom, onda se u pravilu ne dogodi ništa. Čak i da je nekakav politički spin, ne zvuči pretjerano ingeniozno!
Pa gdje su nam izvedbeni projekti, građevinske dozvole, javni natječaji za odabir izvođača radova... Mi smo miljama daleko od bilo kakve ozbiljne priče. Ova je tema posljednjih godina eksploatirana na bezbroj načina, bez nekog bitnijeg pomaka.
Ovih se dana javio Marijan Kustić, prvi čovjek Hrvatskog nogometnog saveza:
– Izgradnja novog stadiona u Zagrebu pokazuje da Vlada Republike Hrvatske poštuje rezultate koje postižemo u svjetskim okvirima – izjavio je Kustić.
Njegov je stav jasan i logičan, bez pomoći visoke politike ništa se neće dogoditi. Tako su desetljećima funkcionirali procesi na ovim prostorima. S obzirom na stanje u kakvom je hrvatska nogometna infrastruktura, tu zapravo nemamo vremena ni prostora zaustavljati bilo kakve inicijative, bez obzira na to odakle dolazile.
Jer, neizmjerne su frustracije kada utakmice elitnog razreda našeg nogometa morate gledati na derutnom stadionu u Kranjčevićevoj ulici, najvažnije utakmice nacionalne vrste na maksimirskom ruglu... To su uvjeti u kojima možete dobiti samo upalu pluća. Čak ni rekonstrukcije travnjaka, od kojih su neki opet potpuno istrošeni, više ne mogu sakriti lošu sliku naše nogometne stvarnosti.
Tragično je da su države koje su daleko od standarda Europske unije i slabije ekonomske moći od Hrvatske uspjele napraviti stadione koji su za naše pojmove svemirski program. Svaki put kada odem na utakmice u Sloveniju ili Mađarsku veselim se, ali i kada vidim zdanja u Ljubljani, Mariboru, Tirani ili Skoplju pitam se čija je reprezentacija druga na svijetu.
Zapanjujuće je kako se sve ove godine nisu stvorili preduvjeti za ozbiljne rasprave i strateške poteze kojima bi se stvari pomaknule s mrtve točke. Pa još od svjetske bronce 1998. godine, sve do današnjih dana, razdoblju u kojem je naša nogometna reprezentacija stalan svjetski brend. Zašto se na našoj društvenoj, političkoj i sportskoj sceni nisu profilirali autoriteti koji bi, po logici stvari, jednostavno kapitalizirali potencijal te priče!?
Ne uspijemo li nešto promijeniti u kratkom roku, naš će klupski nogometni brend pasti. Taj nam se proces već događa i posljedice ćemo osjetiti vrlo brzo i na nacionalnoj razini. Liga će postati sporija, a podražaj razvoja igrača slabiji, zbog čega ćemo ih teže prodavati, osim ako se ne bude radilo o vrhunskim talentima, usto će zanimanje potencijalnih ulagača postati manje, pa tko će htjeti otkupiti televizijska prava takvog proizvoda!? Zato je važna reakcija odgovornih kako bi se ta erozija zaustavila.
Poanta ovog teksta nije prozivanje ni upiranje prstom na ove ili one opcije, već samo prikaz činjeničnog stanja. Gotovo sve javne polemike o ovom problemu, vođene posljednjih godina, završavale bi na osobnoj razini i u političke svrhe.
Traženje isključivog krivca bio je krivi put. Nama je nedostajala strategija, ma koliko to apstraktno zvučalo. Još ne razumijemo što znači dugoročno planiranje, sve smo takve koncepte u novijoj povijesti praktično ismijavali.
Da su ikada mislili graditi stadion,a mogli su,nebi dopustili Bandiću da radi što hoće i kako hoće....Bandić sagradio najskuplju žičaru na svijetu,za taj novac je mogao sagraditi 2 stadiona,pitajte Plenkija zašto gradonačelnici mogu raditi što hoće u svojim gradovima....