Tko je prošao pakao Beogradske arene 2012. na Europskom prvenstvu i sve ono što se događalo te polufinalne večeri, tome je jučerašnji dvoboj istih suparnika, Srbije i Hrvatske, na istome mjestu bio zabavni događaj nalik nekakvoj školskoj priredbi.
Spektakularnija je bila zapravo uvertira u utakmicu jer teško se prisjetiti kad je neka ozbiljna, važna utakmica pomaknuta u drugu dvoranu dva dana prije njena odigravanja.
>> Pogledajte kako je izgledala svlačionica hrvatske reprezentacije nakon odlaska iz Arene
Na sami dan utakmice još su se u obližnjem trgovačkom centru Ušće vrtjeli plakati na kojima se publiku poziva u dvoranu Aleksandra Nikolića na sasvim drugom dijelu grada.
Valjda nitko nije otišao jer ne bi stigao ni na drugo poluvrijeme kad bi shvatio da je zalutao. Za razliku od 2012. kad je najveća dvorana na Balkanu bila krcata do posljednjeg mjesta, jučer su stigli uglavnom oni koje rukomet baš jako zanima, pa je i ozračje sve do same završnice bilo mlako.
Otprilike kao što je danas i zanimanje za rukomet u Srbiji. Nogomet, košarka i onda dugo, dugo ništa.
Sama utakmica je u njenom većem dijelu bila gotovo nalik prijateljskoj, bez ijednog ružnog pogleda ili težeg prekršaja. Za Srbiju je bila daleko važnija jer je poraz značio kraj svih nadanja u pogledu plasmana na Europsko prvenstvo.
Našem izborniku Červaru bilo je važnije vidjeti kako će se vratiti Marko Mamić koji nam je toliko nedostajao za vrijeme Svjetskog prvenstva. Koliko je u Srbiji važan rukomet i koliko publici znači ono europsko srebro iz 2012. dovoljno govori i to što je Darko Stanić, veliki junak onog prvenstva, pola sata prije jučerašnje utakmice prošao između navijača koji su čekali red za ulaz i gotovo nitko ga nije prepoznao. I to nešto govori...
>> Pogledajte što je Musa izjavio nakon utakmice protiv Srbije
Kad bismo malo karikirali, očito je kod podjele stare države došlo i do podjele u sferama utjecaja po sportovima - jednima košarka, drugima rukomet.
Uvjerit ćemo se u to još jednom u nedjelju kad isti suparnici igraju u Zadru u dvorani koja nosi ime košarkaškog velikana. Upravo to je i ostalo od naše košarke, samo sjećanje na stare velikane.
Hrvatska je u Areni odigrala sasvim solidnu utakmicu, a i golim okom vidljivo je da može daleko bolje. Znalo se i prije ove utakmice sa Srbijom da će joj biti u posljednje četiri utakmice dovoljna četiri boda, a u skupini sa Švicarskom, Belgijom i Srbijom to bi postigla i s rezervnim sastavom. Više je pitanje nakon ovakvih utakmica hoće li uroditi plodom vapaj vrhunskih rukometaša da se smanji broj utakmica u sezoni.
Igora Karačića gledali smo nedavno mrtvog umornog u Brestu, a jučer je i u mix zoni Arene još umorniji govorio da je teško odigrati bolje uz toliku količinu umora.
Nije ni čudo, neki igrači su s tog Final Foura SEHA lige u Bjelorusiji doslovno letjeli na okupljanja reprezentacija i prije proglašenja pobjednika. Vjerojatno neki nisu sigurni ni koju utakmicu igraju, a kamoli što bi u njoj trebali igrati. No, to su problemi s kojima se rukomet kao sport već godinama bori.
Goluža bi to drugačije doživio