Nema grada na ovom svijetu da taksist koji me vozio ne uđe u razgovor bez ikakvih pitanja. Jasno, ni Montpellier nije bio iznimka. Nisam rekao ni dobar dan, već je uslijedio tradicionalno pitanje – odakle ste.
– Croatia – onako odgovorim misleći da će to biti kraj razgovora.
– A, Dragan Petrović. Veliki sportaš – kaže on.
Mislim si koji Dragan Petrović, ne znam ni za jednog vrhunskog sportaša tog imena i prezimena a da je iz Hrvatske. Vrtim glavom, sliježem ramenima, a taksist se gotovo uvrijedio što ne znam.
– Kako ne znate, veliki košarkaš, Cibona Zagreb, Real, NBA liga – kaže on.
Možda je mislio na Dražena, pa mu kažem – Dražen Petrović.
– Ne, ne, Dragan. Kod vas se možda kaže Dražen, a kod nas je Dragan. Nemojte vi mene učiti, valjda znam. Gledao sam oba finala Kupa prvaka, između Cibone i Reala i Cibone iz Žalgirisa. A Žalgiris je imao Sabonisa. Dobar je to bio igrač – kaže taksist.
Ajde, barem je pogodio prezime jednog od najboljih igrača Litve.
– Ovdje ste radi rukometa?
– Da – odgovaram.
– Montpellier je nekad bio prvak Europe, znate to? Bila su to vremena kad su ovdje igrali Nikola Karabatić, Guigou, Amquetil, Burdet, Dinart, Martini, Omeyer. Uh, lijepa vremena. Inače, samo da znate da ovdje nitko ne voli Karabatića. Znate zašto? Zato što je jako bahat, a svima je pao u očima još više nakon one kladioničarske afere. Ma, znate sve to, zar ne? Jednom sam vozio njegove roditelje. To su dobri ljudi, ali on nije – ispričao je cijelu priču u dvije minute.
A dobro, tko je ovdje, u Montpellieru, najpopularniji sportaš?
– Benzema. Nikad nije igrao u Montpellieru, ali je svima drag. Igrao je za Lyon. Čak sam jednom zbog njega išao gledati utakmicu Lyon – Marseille – istaknuo je taksist.
Kada smo se približili hotelu, nije mogao a da ne doda još pokoju.
Prijatelju, ovdje, samo 200 metara dalje od hotela odlična je pečenjarnica. Drži je jedan Portugalac. Specijalitet su mu pilići na ražnju. Morate svakako otići. I da, nemojte mu zaboraviti reći da vas je poslao Markonac. Znat će on – rekao je taksist.
Sreća da je vožnja trajala deset minuta. Tko zna što bi sve još ispričao ovaj očigledno strastveni poznavatelj domaćeg i svjetskog sporta. Samo da još upamti da je Dražen, a ne Dragan.
Sljedeći taksist bio je čista suprotnost. Čim sam sjeo, odmah se ogradio – ne znam engleski. Opet, nije izdržao a da ne pita odakle sam.
– Aha, Croatia. Moj liječnik je iz Hrvatske – spomenuo je onako, usput.
Srećom, nije više ništa pitao
Na ulazu u hotel gdje su smješteni naši igrači zaustavio me stariji čovjek.
– Vi ste iz Hrvatske? Super. Ja isto, samo što živim u Francuskoj već 32 godine. Ja sam vam akademski slikar. Ovo je moj sin Luka. On živi i radi u Montpellieru. Inače, ja sam Ivan – rekao je.
S obzirom na to da se rodio u Francuskoj, Luka malo slabije govori hrvatski.
– S dva moja prijatelja otvorili smo tvrtku koja se bavi proizvodnjom baterija. Bio sam na utakmici s Egiptom i bilo je fantastično. Nažalost, još uvijek pokušavam nabaviti ulaznicu za susret Hrvatska – Španjolska – rekao je Luka.