Šarm je nešto što se teško može naučiti, istrenirati, kupiti... S njim se rodiš ili ga nemaš. A karizmatičan je onaj, kažu sociolozi, tko ima iznimne karakteristike zbog kojih izaziva pažnju i privrženost drugih ljudi. A junak ove priče upravo je taj tip osobe. Onaj koji dospijeva u središte pozornosti a da ponekad ni sam ne zna zašto. Doduše, za Envera Idrizija (54) vrlo dobro znamo zašto je i danas popularan. Ponajprije zbog onoga što je krajem 80-ih i tijekom 90-ih bio u svjetskom karateu, ali i zbog specifične, druželjubive i empatične osobnosti. Povod razgovoru s legendom hrvatskog karatea, Albancem s hrvatskom putovnicom, bio je taj što je Idrizi, poput Vjekoslava Šafranića, dobitnik posebne nagrade Hrvatskog karate saveza za doprinos karateu u 50 godina koliko Savez djeluje.
Htio sam medalju dati Tuđmanu
Posebnu medalju uručio mu je novi glavni tajnik Europskog karate saveza i predsjednik HKS-a Davor Cipek, a Enver je to prokomentirao u svom stilu.
– Dodijelili su mi i službeno status legende karatea. A posebno mi je drago što je to bilo u prigodi sjajno organiziranog Europskog prvenstva u Hrvatskoj.
A onaj tko je imao to zadovoljstvo gledati Idrizija u akciji doista će reći da je bio izniman ambasador sporta. Jest, imao je i on svojih pogrešaka u životnim koracima, no ukupni dojam o njemu kao sportašu vrlo je pozitivan.
A svoju sportsku priču Enver je započeo u jednoj skopskoj mahali, u vrijeme kada su djeca po cijele dane bila vani i jurcala za loptom.
– U to vrijeme biti dijete bilo je ljepše nego danas. Bili smo po cijele dane vani, stalno u pokretu, jeli smo puno voća, organizirali utakmice između kvartova.
Njegov prvi sport bio je košarka.
– Trenirao sam u klubu koji se zvao Sloga pa su me zvali i iz nekih većih klubova. No slijedeći sedam godina starijeg brata Agima, počeo sam trenirati karate.
Još kao junior, Idrizi je privukao pažnju klubova iz svih dijelova bivše SFRJ.
– Čim sam sa 17 godina postao juniorski prvak SFRJ, zvali su me iz Mostara, Titograda i Beograda, a ja sam se odlučio za Mostar.
Nakon šest godina u gradu na Neretvi, otišao je u još veći grad.
– Imao sam 23 godine kada me Ilija Smoljenović doveo u Zagreb kao pojačanje za Tempov nastup na Svjetskom kupu. Vrlo sam brzo dobio i hrvatsko državljanstvo jer sam pozvan da branim hrvatske boje na prvom natjecanju na kojem su nastupili sportaši iz neovisne Hrvatske. Bilo je to Svjetsko prvenstvo, ja bih ga tako nazvao, u američkom karateu u Ocean Cityju. A na tom natjecanju postao sam i prvi sportaš koji je podigao hrvatsku zastavu iako Hrvatska još nije bila priznata kao neovisna država. Nakon povratka s tog natjecanja, u New Yorku sam, negdje ispred Ujedinjenih naroda, skinuo jugoslavensku zastavu i postavio hrvatsku. Kada su newyorški Hrvati vidjeli što radim, u Astoriji u Queensu nosili su me na ramenima.
Dakako, sve to ga, kaže, ne čini Hrvatinom.
– Zahvalan sam Hrvatskoj što mi je povjerila svoju zastavu na čuvanje. Nikad nisam govorio da sam Hrvat jer to i nisam, nego da sam Albanac koji čuva hrvatsku zastavu. Uostalom, u Hrvatsku sam došao jer smo imali iste neprijatelje, a poznat je i podatak da je 86 Albanaca u postrojbama Hrvatske vojske dalo život za Hrvatsku.
Žao mu je, kaže, što nikad nije uspio jednu svoju medalju pokloniti pokojnom predsjedniku Tuđmanu.
– Neki žohari koji su tada bili oko njega nisu mi dopustili da mu dođem blizu. Možda ću mu to ostaviti na grobu.
Braneći boje Lijepe Naše, Idrizi je dvaput bio europski prvak i dvaput europski doprvak, a ima i svjetsko srebro te zlato sa Svjetskog kupa u najjačoj svjetskoj konkurenciji. U svoje vrijeme bio je najatraktivniji svjetski borac, specijalist za udarce nogom u glavu i zato se i događalo da ga i suparnički navijači vole gledati.
– Bilo je to 1998. kada sam nastupio na Europskom prvenstvu u Beogradu. Dolazeći ondje, samo tri godine nakon rata, mislio sam da će mi psovati majku šiptarsku, da će mi vikati da sam ustaša, kad ono oni mene dočekali pljeskom. A nakon što sam bio diskvalificiran jer je jedan Irac inscenirao prejaki kontakt, pola se dvorane ispraznilo.
Nedugo zatim Enver je okončao karatašku karijeru, no borio se još neko vrijeme, ali drukčijim borilačkim stilom.
– Bavio sam se kik-boksom i postao prvak svijeta u full-contactu u organizacijama ISKA i WAKO Pro. Posljednji nastup u karijeri, najavljen s “karate protiv kik-boksa” imao sam na stadionu Prištine pred 50 tisuća ljudi.
Premda živi u Njemačkoj, Enver je često zbog posla u Kosovu.
– I dalje imam hrvatsku putovnicu, a dobio sam i kosovsku.
Zašto ne zatraži njemačku kad u Njemačkoj živi već godinama?
– Ne treba mi. Radije imam hrvatsku, Hrvati su me prihvatili kao svoga kada mi je to najviše trebalo.
Ljudi jesu, kaže, ali institucije nisu.
– Bilo je razdoblja kada sam osvajao medalje za Hrvatsku, a nisam imao nikakva primanja. I da nisam imao neke osobne sponzore, ne znam bih li mogao baviti se samo karateom ili bih morao raditi nešto drugo. Najviše su mi pomagali moji Albanci Adnan Vuniqi i Xhevdet Ajeti.
Da nije bilo toga, tko zna, možda bi čak ogrezao u kriminalu.
– Znate i sami da kriminalci vole biti u blizini sportaša, a pogotovo popularnih boraca, pa tako znam mnoge s one strane zakona, bilo albanske ili hrvatske... Da se našalim, da sam rođen u vrijeme Al Caponea, i njega bih poznavao. No, nisam se dao uvući u prljave poslove. Bolje da imam samo 100 eura u džepu nego prljave ruke. Nisam htio tako kompromitirati sve što sam postigao kao sportaš, takav ne bih mogao biti idol djeci. Osim toga, kako ne želim da itko truje moje dijete, tako ni ja ne želim trovati ničiju djecu.
A Enver je ponosni otac 14-godišnje Sanie koja živi u Njemačkoj s njegovom nevjenčanom suprugom.
– Dao sam kćeri ime svoje majke. Sanie sjajno svira piano, a voli igrati nogomet i tenis.
U Düsseldorfu, gdje se skrasio, dugi niz godina, zajedno s braćom, imao je diskoteku “Black Diamond”, no taj je biznis sada prošlost.
– Zbog pandemije koronavirusa stavio sam ključ u bravu i želim se vratiti u Hrvatsku. Volio bih tu živjeti.
Ne samo kao tinejdžer već i kao afirmirani karatist, imao je Enver okršaja i izvan tatamija.
– Događalo se da me ljudi žele testirati. Izazvali bi me, isprovocirali, da vide moju reakciju, pa je bilo i tučnjava. Nikad nisam nikoga prvi napao, ali nisam dao na sebe.
Sve to, ali i ponosno isticanje etničke pripadnosti, utjecalo je na stvaranje legende o Idriziju, posebice među Albancima, kako na našim prostorima tako i u cijelom svijetu. Bez obzira na fantastične uspjehe hrvača Šabana Trstene (olimpijsko srebro i bronca) i Sejdiua (dvije olimpijske bronce i dva svjetska srebra) te boksača Aziza Salihua (olimpijska bronca), stječe se dojam da su Idrizijevi sportski dometi opjevaniji.
– Kada god dođem u Prištinu i sam se čudim koliko za mene znaju i današnji klinci. Ne tako davno sam u nekom prištinskom parku pitao neke 12-godišnjake tko je najbolji karatist na svijetu, a oni su mi rekli da je to Enver Idrizi. Kada sam im rekao da sam ja Idrizi, počeli su se smijati misleći da se lažno predstavljam.
Nikad ne bi kupio Ferrari
Zna se da su Albanci kompaktna etnička skupina, a Enver se još nečim ponosi.
– Gdje god pođete, vidjet ćete da jedino Albanci nisu na socijali, da nitko od njih ne traži socijalnu skrb. Svatko ima svoj biznis, građevinarstvo, ugostiteljstvo, zlatarstvo...
Kao gost Hrvatskog karate saveza, odsjeo je u hotelu Parentium, gdje smo ga zatekli u društvu uglednih Albanaca. Kada smo ga pitali je li u Poreč došao s nekom od dviju “makina” parkiranih ispred hotela (McLaren, Lamborghini) kazao je:
– Nikad ne bih kupio Ferrari. Ne želim glumiti frajera u vrijeme kada mnogi nemaju što jesti – rekao je Idrizi.
>> Pogledajte veliki intervju s Robertom Prosinečkim
svaka cast Envere ,ali bjezi cim dalje ot toga sa tobom na slici