Za razliku od Olimpijskih igara u Riju (2016.) i Pekingu (2008.), na sljedećoj dalekoj destinaciji hrvatski sportaši mogli bi opet imati predolimpijski kamp. Baš kao što je to, daleke 1996. uoči Igara u Atlanti, bio slučaj s američkim Tupelom, rodnim gradom Elvisa Presleyja. Taj je grad od grada domaćina Igara bio udaljen 450 kilometara, a ovaj kamp, bude li u Tokamachiju (60.000 stanovnika), udaljen je od Tokija dva sata vožnje “bullet” vlakom.
Žele ugoditi Hrvatima
Premda ugovor još nije potpisan, jer se u uvjete koji se nude moraju uvjeriti i čelnici Hrvatskog olimpijskog odbora, bilo bi promašeno ne prihvatiti ono što se hrvatskim sportašima daje na dlanu. A nudi im se jako dobro opremljen resort okružen šumama i golf-terenima, a kako sve to tamo izgleda ispričala nam je Mihaela Štrok, glavna tajnica Hrvatskog taekwondo saveza. Zajedno s kolegama iz streljačkog, atletskog, džudaškog i biciklističkog saveza, Mihaela je bila u obilasku tog japanskog grada od 50-ak tisuća žitelja i puna je dojmova:
– Hotelski resort u kojem bi se pripremali naši sportaši zove se Belnatio i nalazi se na nadmorskoj visini od 400 metara, a veličine je 500 nogometnih terena i u njemu vlada izuzetno opuštena i mirna atmosfera. Hotel ima vrlo uredne sobe s odličnom infrastrukturom koju čine tople i velike dvorane, teretana, staze za trčanje, bazeni, ali i hladne i tople kupelji te saune. Oni koji žele postići “zen” stanje moći će koristiti prostore za odmor i relaksaciju koji su opremljeni cvrkutom ptica, mirisom cvijeća, akvarijem s ribicama, a sve je okruženo staklenim stijenama s pogledom na okolne šume. Područje se čini predivnim za karantenu i potpuni fokus na najbolji nastup na Igrama jer ovdje nema ni noćnog života.
Vrlo je važno spomenuti da bi za Hrvate ovdje bilo sve besplatno jer bi troškove podijelili grad, prefektura i država, a HOO bi našim sportašima i njihovoj pratnji trebao platiti samo putne troškove. A takva spremnost da ih privuku i ugode Hrvatima datira još iz 2002. kada je ovdje, za vrijeme nogometnog SP-a, bio kamp hrvatske nogometne reprezentacije pa se ljubazni domaćini nadaju da će se naša mlada vrsta predvođena Brekalom, Vlašićem, Halilovićem i Benkovićem kvalificirati za tokijske Igre.
Za hrvatskim gostima vapi “Croatian Pitch” (Hrvatsko igralište), ali i tamošnja Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva, djelo arhitektonskog dvojca Penezić-Rogina nastalo na viziji bivšeg veleposlanika RH u Japanu dr. Drage Štambuka.
– Kuća japansko-hrvatskog prijateljstva, u kojoj je sve puno naših kvadratića, u neposrednoj je blizini hotela i uz nju su dva nogometna terena. Prednost ovog grada svakako je potpuna posvećenost Hrvatima i želja da nam ugode. Uz tu silnu želju su potpuno nenametljivi, a osjećaj ugode bit će najveći plus. Svi objekti su uredni pa se već pri samom ulasku u dvoranu skidaju cipele i obuvaju papuče u kojima se ide do svlačionice. Na ulasku u toalet već su druge papuče, a WC daske su grijane.
Završni Mihaelini dojmovi sadržavaju ovo:
– Ovdje su svi oduševljeni svime što dolazi iz Hrvatske, a glavni tajnik lokalnog nogometnog saveza Wakayama Yutaka ima na svom mobitelu hrvatsku himnu kao ton za pozive. Osim toga, maske na mobitelima su im “kockaste”, a trude se izgovarati hrvatske riječi. U gradu su pak izuzetno pristojni i susretljivi i spremni su pomoći.
S obzirom na to da je ovaj novinar posjetio Tokamachi šest godina nakon spomenutog SP-a, i sam se uvjerio u riječi HTS-ove operativke. Za vrijeme svog boravka u ovom gradu Šuker, Prosinečki, Bokšić, braća Kovač, Šimunić, Pletikosa i ostali razvili su nevjerojatno srdačne odnose sa stanovnicima grada jer su se družili s njima i njihovom djecom pa je to iskustvo stanovnike Tokamachija pretvorilo u velike poklonike svega hrvatskog.
Prijestolnica prijateljstva
– Došla sam malo sa skepsom, no spremnost ovih ljudi da nam ugode nešto je nevjerojatno. Ljudi ovdje organizirano prate utakmice hrvatske nogometne reprezentacije, a primijetila sam da mnogi imaju kockaste bedževe na sakoima. Čovjek koji je 2002. ovdje radio u hotelu toliko se oduševio Hrvatima da je odlučio svladati hrvatsku kuhinju i u Tokiju otvoriti hrvatski restoran nazvan “Dobro” – kazala je Mihaela Štrok.
A da ne duljimo, najbolje je prenijeti ono što piše na spomen-ploči Kuće japanskog-hrvatskog prijateljstva potpisano od dr. Štambuka:
– Tokamachi je prijestolnica između Japana i Hrvatske. Nisam nikada sreo ljude zaljubljenije u moju zemlju od žitelja ova idilična grada, položenog na brijezima ispunjenog kamenjem, u gustim šumama Nigate.
“Kami” je izraz iz šintoizma za svetu moć u živim bićima i neživim stvarima, za svojevrsna božanstva, a u Tokamachiju na sve što je hrvatsko gledaju kao da je božansko.
>> Pogledajte gostovanje Igora Cvitanovića na Večernji TV-u
E kad bi svi Hrvati tako voljeli svoju zemlju, gdje bi nam bio kraj...