U Riju je vratio košarku na veliku scenu, protiv Turske doživio najbolniji poraz u povijesti

Kad je Aleksandar Petrović (64) već kazao da mu je utakmica s Austrijom bila posljednja u trenerskoj karijeri, red je da se malo i prisjetimo te karijere. A znate kako je s "kruhom sa sedam kora", jednom ste junak, drugi put tragičar, ponekad srećković, a katkad pehist.

Pomoćnik Skansiju na OI

Na trenerski posao početkom 90-ih Acu je naveo počasnik Košarkaške kuće slavnih Mirko Novosel:

– Još dok mi je bio igrač ja sam u Aci prepoznao trenerski kapacitet. Aco mi je najprije bio pomoćnik te me mijenjao dok sam se borio za sportsko priznanje Hrvatske, a ta je akcija trajala 62 dana. Aco je potom postao i glavni trener Cibone kada sam se ja povukao radi posla u Ministarstvu.

Aco je bio pomoćnik Novoselu i na Eurobasketu 1993. godine, ali i, godinu dana ranije, Petru Skansiju na Olimpijskim igrama u Barceloni. Što je to Mirko vidio trenerski u jednom temperamentnom igraču?

– Razumio je košarku, već kao igrač imao je trenerski mentalitet. Kasnije je dokazao da je od igrača u stanju izvući maksimum. Ima trenera koji su dobri za rad i treninge, ali ne i za utakmicu, a Aco je umješno vodio utakmice, s dosta osjećaja. I zato se pitam zašto bi to njemu trebala biti posljednja trenerska utakmica, jer on bi još jedno vrijeme mogao biti izbornik. Zapravo, on i jest najbolji za ad hoc akcije.

No naš najveći trener kazao je i ovo:

– Košarkaški trener ima ograničen rok trajanja. Ja sam to bio 26 godina i prestao sam s 56 godina. Trener ne može biti činovnik, odraditi radno vrijeme i otići kući. On mora cijelo vrijeme biti fajter. Mora se boriti da od svojih igrača izvuče maksimum, bori se sa suparnicima, sa sucima i na kraju se bori sam sa sobom kada dođu nelagodne situacije. Ako nemate ta četiri faktora, ako ste izgubili ratobornost i energiju, onda je bolje da se povučete.

Aco se u Ciboni zadržao do 1995. i u tom razdoblju je s tadašnjim vukovima igrao dva četvrtfinala Eurolige (Joventut, Real) nakon čega je preuzeo reprezentaciju s kojom je na Eurobasketu u Ateni (1995.) osvojio broncu pa se vodi kao potpisnik naše posljednje medalje na velikim natjecanjima. Nakon tog natjecanja klupski se preselio na Iberijski poluotok i sa Sevillom uspješno igrao Euroligu, dok je u španjolskom prvenstvu izbacio Real i igrao finale s Barcelonom.

Vratio se na dvije sezone u Cibonu s kojom je izborio prve dvije poslijeratne pobjede protiv Partizana. Tada je za cibose igrao Chucky Atkins, prije toga Gerald Abram, a u Cedevitu će dovesti Dontayea Drapera i potvrditi da ima osjećaj za izabrati jeftinog Amerikanca u usponu.

Drugi mandat na klupi Hrvatske imao je 2001. kada je na Eurobasketu u Turskoj doživio jedan od najbolnijih poraza reprezentacije, a to je izgubljena četvrtfinalna utakmica s domaćinima Turcima nakon plus 19 u 27. minuti. Kad se treneru dogodi da izgubi dobivenu utakmicu, teško je mirno zaspati a da se noćima ne preispitujete što ste to mogli trenerski napraviti bolje. U jednom prijašnjem intervju to nam je ovako objasnio:

– Nedostajali su nam jedan kvalitetan potez više, jedna glupost manje. Nakon što smo izbacili prvaka Italiju, u polufinalu bismo išli na pobjedivu Njemačku. Što bih radio drugačije? Ušao bih pet-šest minuta ranije u rotacije, odmorio bih malo Mulaomerovića i Giričeka. Inače, kada bih ja preživljavao poraze poput Repeše, koji se odmah osovi na noge, ja bih bio u rangu pet najboljih europskih trenera.

Između drugog i trećeg mandata hrvatskog izbornika Aco je radio u Poljskoj (Anwil), u Španjolskoj (Lleida), Italiji (Scafati), ali i u Zadru i Cedeviti. Nakon uspješnih epizoda u Anwilu i Zadru, Cedevitu je učinio posljednjim hrvatskim klubom koji je igrao završnicu nekog europskog klupskog natjecanja. A bio je to Final Four Eurokupa u Trevisu na kojem je Aco preuzeo nagradu za trenera godine (2011.) u tom natjecanju.

S reprezentacijom BiH bio je na dva koša do prolaza u četvrtfinale EP-a, a s Hrvatskom je 2016. izveo malo čudo. Od reprezentacije koja je na olimpijski kvalifikacijski turnir u Torinu stigla otpisana učinio je sudionika Olimpijskih igara koji će na koncu u Riju osvojiti peto mjesto. I to je najznačajniji plasman (uz ono Repešino četvrto mjesto na Eurobasketu 2013.) koje je Hrvatska ostvarila na velikim natjecanjima nakon već spomenute europske bronce iz 1995.

Četiri godine s Brazilom

Zahvaljujući dojmu koji je ostavio u Riju, Acu su za svog izbornika angažirali upravo Brazilci, i to nakon što je doživio izbornički neuspjeh na Eurobasketu 2017. kada je Hrvatsku u osmini finala izbacila Rusija. Nakon toga četiri godine radio je za Brazilce za koje je posljednju izborničku utakmicu odradio upravo u Splitu, gdje se na kvalifikacijskom turniru nije uspio plasirati na Olimpijske igre u Tokiju. A u Splitu je odradio i posljednju izborničku utakmicu s Hrvatskom.

A baš u toj utakmici, kao i u prethodnoj u Švicarskoj, Aco je djelovao prilično mirno iako mu je momčad igrala tako da bi stari Aco podivljao. Pa kako je bilo u koži temperamentna čovjeka koji nam je za sebe jednom prilikom rekao da je često imao kratak fitilj koji ga je sputavao.

– Čovjek se s godinama i iskustvom mijenja. Nekad si kao trener mogao raditi puno veći pritisak na sve aktere utakmica, a sada ti je to pravo pritiska oduzeto i vrlo brzo možeš završiti na ulici.

U ovoj priči Aco nije završio na ulici, kako se to zna dogoditi "potrošenim" trenerima, već u uredu sportskog direktora Hrvatskog košarkaškog saveza. A to je posao kojeg se zdušno prihvatio pri čemu će i njegovu učinkovitost određivati i uspješnost njegova izborničkog nasljednika kojeg on treba predložiti i pripremiti. A i tome bi moglo ovisiti hoće li mu splitska utakmica s Austrijom doista biti posljednja trenerska ili je bolje da se i u ovom slučaju držimo one "nikad ne reci nikad". Posebice ako je u pitanju čovjek s trenerskim nervom poput Ace.