'U Španjolskoj nisu mogli vjerovati da je igrač Barcelone došao u Dinamo. Jedino ne razumijem zašto ne igra više'

Kada ne obilazi treninge zagrebačkih klubova, Miquel Olmo najčešće igra padel. Zagrebački velesajam mu je baza. Nogometne teme su nezaobilazne, a padel mu je velika strast. Njegov sin Dani, prvotimac Dinama, često je tema razgovora. Dvije godine su prošle otkako su Olmovi odlučili doći u Hrvatsku.

Miquel je u karijeri igrao petnaestak godina za španjolske niželigaše, kao trener zadnjih je petnaestak godina također radio u niželigašima. Između ostalih, trenirao je drugoligaša Gironu. Trenutačno je bez angažmana, projekt njegova sina Danija sada je prioritet. Razgovor ne bi bio moguć da Meri (supruga Janka Jankovića, nap. a.) nije bila u ulozi prevoditeljice. Meri se jako dobro snalazi u nogometnim temama.

Zašto su se Olmovi odlučili baš za Dinamo?

– Nije bila lagana odluka. Prvu godinu sam bio zadovoljan, no ne i drugu. Bilo je nekih stvari kojima nisam bio zadovoljan jer Dani nije igrao standardno. Ni Dani nije bio zadovoljan, no nadam se da će ovo biti odlučujuća sezona u kojoj će pokazati zašto je doveden u Dinamo. Jer je Dani sazrio kao igrač, napredovao je jako – počeo je Miquel.

Pratio sam treninge u Barci

Što je bio glavni motiv dolaska u Dinamo?

– Teško je bilo očekivati da će se Dani nametnuti u prvoj momčadi Barcelone. Dinamo nije bio financijski najbolja ponuda. No, za njegov razvoj najbolje je što je došao u Dinamo. Na početku je bio dogovor da najprije šest mjeseci igra za B momčad Dinama, no on je za mjesec-dva odmah priključen prvoj momčadi. Ovdje ima puno mogućnosti za napredak.

Ovdje je njegov dolazak doživljen kao prava senzacija.

– U Španjolskoj isto nitko nije mogao vjerovati da iz Barcelone ide u Dinamo. No, mi vjerujemo u riječ koju su nam dali ljudi iz Dinama, vjerujemo u njihov projekt. Uostalom, zbog toga smo došli. Ne bismo otišli iz Barcelone da nemamo takvo mišljenje. Važno je da Dani igra, jer ovo su mu sada presudne godine. Da nam to nije bilo važno, ostali bismo u Barceloni i Dani bi igrao u juniorima. U Dinamu mi stalno govore da su zadovoljni njegovim napretkom. Ne razumijem samo zašto ne igra više. No, on je mentalno snažan i spreman je na žrtvu kako bi uspio. To mu je najjača karakteristika. Učim ga da mora ići naprijed, kada je dobro i kada je loše...

Dani je šest godina trenirao u La Masiji. Što mladi igrač može iznijeti iz tog sustava, a da ne ostane u prvoj momčadi?

– Daju ti sve. Brinu se baš o svemu, prehrani, učenju, treningu, kontroliraju sve, pa i to koliko vremena provode na društvenim mrežama. Svaki detalj je izračunat.

Kakva je interakcija trenera i roditelja?

– Zadnju Danijevu godinu u La Masiji roditeljima je bilo dopušteno gledati treninge samo dvaput tjedno, utorkom i petkom. Jer su se počeli previše miješati u posao. Komentirati, sugerirati... Odmah su to spriječili. Ja sam mogao biti stalno jer sam trener. Generalno, odnos roditelja i trenera je korektan. Nikakva pretjerana komunikacija ne postoji kada je neko dijete u pitanju. I drugi sin Carlos (20) igra treću španjolsku ligu, studira na Fakultetu za fizičku kulturu.

Gdje nestaje Dinamo u Europi?

Znači, ne može se doći i kazati treneru: “Daj stavi ovog malog, taj je moj ili taj je dobar?” Olmo se nasmijao i ispalio:

– Naravno da ne. To je nemoguće. Mislim da u Barceloni nema niti jednog roditelja koji uopće tako razmišlja.

Postoji li nešto što mu je najnelogičnije u hrvatskom nogometu?

– Pa i ne baš. Samo mi nije jasno kako je Dinamo toliko tu dominantan, a kad dođe u Europu nema ga nigdje, nestanu...