Iako ga nije uspio zaokružiti naslovom, iza 17-godišnjeg Milija Poljička je sjajan tjedan u kojem je na Zagreb Openu stigao do finala (bez izgubljenog seta) i tek u njemu je poklekao u srazu s tri godine starijim hrvatskim tenisačem s austrijskom putovnicom Filipom Mišolićem. No, učinak na Ravnicama donio mu je fantastičan skok od čak 923 mjesta i dolazak na 549. poziciju ATP liste. Sasvim dovoljan povod za jedan razgovor koji smo započeli Poljičkovim dojmovima sa završnog susreta.
- Ušao sam malo lošije u taj meč, izgubio servis u prvom setu. Poslije sam imao neke prilike, ali nisam ih iskoristio. Mišolić je bio malo bolji i zasluženo je osvojio naslov - kaže Mili.
Je li zadovoljan učinjenim u Zagrebu bilo bi retoričko pitanje, zato smo ga pitali kako objašnjava takvu igračku i rezultatsku eksploziju.
- Naravno da sam zadovoljan, moram biti. Iza mene je odličan tjedan u kojem sam ostvario svoje prve pobjede na Challengerima i stekao svijest da mogu igrati s najboljima. Možda nisam očekivao finale nego, recimo, četvrtfinale, ali znao sam da mogu odigrati dobro jer u posljednje vrijeme s trenerom Jozom Dumanićem, koji je prije radio s Gojom, kvalitetno treniram. Imao sam i neke poraze na početku sezone (na Istarskoj rivijeri i u Dubrovniku - op. a.), ali sad se vidi da ti porazi nisu prava slika moje igre.
Kako biste predstavili sebe, kad ste počeli, tko vam je bio prvi trener, kako usklađujete tenis i školu?
- Počeo sam trenirati tenis s pet i pol godina na Baterijama s Jakovom Pavićem, ocem našeg tenisača Mate Pavića. Na početku je to bila više rekreacija, ali kako sam bio sve bolji otkrili su moj talent za taj sport. Počeo sam nastupati na turnirima, pobjeđivati i osvajati ih, pa je moje treniranje tenisa bilo sve ozbiljnije. Sad mogu reći da mi je to posao, ali i život. A što se škole tiče, završio sam osnovnu školu na Pojišanu i potom u Zagrebu upisao dopisnu birotehničku školu. Da, kao i Goran Ivanišević. Dobijete udžbenike i skripta pa polažete ispite kad stignete... Majka mi je po struci medicinska sestra, a otac inženjer strojarstva i bio je sa mnom u Zagrebu.
Vi ste sad treći na ATP listi igrača do 18 godina, a još jedan Splićanin, godinu dana mlađi Dino Prižmić, šesti je. U kakvom ste odnosu vas dvojica?
- Prižmić i ja znamo se cijeli život, bili smo zajedno u vrtiću, potom u školi. Kad sam u Zagrebu zajedno treniramo. Dobro je imati nekoga tako bliskog koji vas može malo i pogurati. On mene, ja njega.
Vi niste s mitskih Firula, ali ste iz Splita koji je, kao što se zna, dao puno vrhunskih tenisača. U čemu je tajna?
- Nema neke velike tajne, mi imamo taj splitski mentalitet, neki kažu dišpet, i veliku želju za uspjehom. Jer u Splitu ako niste prvi i najbolji, kao da vas nema. Naprosto vas okolina tjera da ustrajete i da budete još bolji. A što se uvjeta tiče, ne bih rekao da su u Splitu oni bolji. Jest više je toplih dana, ali mi nemamo dvoranu, pa kad krene bura nemoguće je trenirati. U Zagrebu je nešto bolje, imaju dvoranu, iako ni tu nije bajno. Hrvatski teniski savez puno ulaže u mlade, ali morao bi se malo više potruditi i oko infrastrukture.
Kako dalje, kakvi su vam planovi za ovu godinu, hoćete li još igrati juniorske turnire?
- Sigurno ću igrati juniorske turnire u Roland Garrosu i Wimbledonu, a na US Open vjerojatno neću putovati. Sad želim što više odigrati ovih Futuresa od 25.000 USD, jedan takav čeka me ovaj tjedan u Osijeku, da dođem do plasmana koji će mi omogućavati nastupe na Challengerima. Želio bih ovu godinu završiti u prvih 350, mislim da je to realno.
Parovi?
- Parove ću igrati i dalje, imam dobar plasman (463. na ATP listi - op. a.) i volim ih igrati. Nekad zna biti prenaporno, ali to mi se rijetko događa.
Neki na forumima kažu da imate viška kilogarma?
- Ljudi svašta pričaju, ne obazirem se na to. Iako je istina da možda imam kilogram-dva viška. Što ću, volim slatkiše, ali brzo ću to skinuti.