Opet je bio sjajan sugovornik iako okolnosti nisu bajne. Roko Ukić kapetanski je otvorio dušu. Nije se stidio priznati koliko ga tišti to što s Hrvatskom ne uspijeva nikako na zelenu granu. Jutro poslije nes(p)retnog poraza od Srbije u osmini finala (72:73) otvorio je izlaz gorčini koja se skupljala godinama.
Lupam glavom o zid
– Vidio sam u medijima i pozitivnih reakcija, no ispadanje u osmini finala meni ne može biti pozitivno. Po ne znam koji put ispao sam u eliminacijskoj utakmici s ukupnom koš-razlikom od dva i pol koša i to me frustrira. Rekao sam ljudima iz stožera da sam tu već osam godina i da ne želim raditi za sutra ili za ne znam kada, nego da hoću napraviti nešto danas.
Je li Hrvatska doista ukleta reprezentacija. Od 1996. naovamo samo je 2008. bila hvaljena godina (šesto mjesto na OI)?
– Ne znam što je, ali je nemoguće da nam se događaju ovakve stvari. Nemoguće je da se Kus ozlijedi u posljednjem napadu, 'padne po Rašiću' i napravi presudni prekršaj sekundu prije kraja.
Zar više ne vjeruje da će doći utakmica u kojoj će se i nama otvoriti vrata raja?
– Svake godine lupam glavom o zid, nadam se i nikako nam ništa ne dolazi. Nešto se mora promijeniti. Ne kažem da smo krivo radili, da nešto među nama nije štimalo, no frustrirajuće je ovako. Sve loše što mi se dogodilo u košarci dogodilo mi se u reprezentaciji. U klubu sam dobio 90 posto tijesnih završnica, u reprezentaciji nula. Ne znam kako se nositi s time. Mi koji smo duže tu više ne znamo što da radimo. Nije moguće više tako gubiti.
Mogu li novi momci, poput Bogdanovića i Tomića, promijeniti lošu karmu?
– Došlo je šest novih ljudi i opet je sve isto, svaki put puknemo. Treba se pojaviti neki mali Jordan da to sve skupa promijeni.
Neću igrati bez cilja
Pokušali smo ga utješiti. Ta niste puknuli protiv favoriziranih Srba, igrali ste odlično do samog kraja?
– Ja hoću biti favorit. Ne zanima me više dolaziti u reprezentaciju na način da molim Boga da prođem skupinu. Ako ne mogu doći s visokim ciljem, neću više igrati. Kakvog smisla ima svake godine biti sedmi. Ne želim igrati za sedma mjesta, a to je moja realnost u reprezentaciji. Ako nisam dovoljno dobar kao igrač, kao pojava na terenu, ako ne utječem na suigrače, to onda nema smisla. Nema smisla stalno biti šesti.
Zar je tako teško prihvatiti da su drugi bolji? Možda nam je tu i mjesto?
– Možda, no onda treba okrenuti ploču i početi s nečim novim. Zar ćemo doći u Litvu na Eurobasket i biti opet šesti? Moje su frustracije prešle svaku granicu i teško mi je više živjeti kao luzer, a gubitnik sam jedino u reprezentaciji i to ne mogu podnijeti.
Nismo znali da vam ova tekma toliko znači. Trebali ste reći da vam je baš frka i pustili bi vas, pa mi svakako spremamo tim tek za naredno evropsko. Drugi put recite na vrijeme. Pa neće nam pasti kruna sa glave ako vas jednom i pustimo.