Ukrajinac doselio u Hrvatsku: Moj sin je državni prvak, a HTS mu ne želi pomoći

Obitelj Olijnjikov, roditelji i dvoje djece, došli su u Hrvatsku iz Ukrajine 2011. jer su ondje bili proganjani od bivšeg Janukovičeva režima. Nisu u Hrvatskoj očekivali neka posebna prava, ali nadali su se da neće biti diskriminirani kao u Ukrajini. No, život u novom okruženju nije im bio nimalo lagan, posebno roditeljima. Imaju dvoje talentiranih tenisača, 22-godišnju Oleksandru i 17-godišnjeg Nazara, i dojam da u Hrvatskoj, dakle prije svega od Hrvatskog teniskog saveza, ne dobivaju ono što im pripada.

Taksist i spremačica

Posljednji slučaj na koji nam se požalio tata Denis, koji radi kao taksist u Zagrebu (dok je supruga spremačica), dogodio se ovih dana kada su Olijnjikovi zamolili odgovorne u HTS-u da svojim preporukama i pozitivnim mišljenjem pomognu da Nazar, koji u Hrvatskoj živi od svoje četvrte godine, napokon dobije hrvatsko državljanstvo.

- Mi imamo status izbjeglica još od 2012., koji našoj djeci u sportskom smislu daje ista prava kao kad je u pitanju i pravo na rad. Nazar ima hrvatsku putovnicu, igra pod hrvatskom zastavom, ali nema državljanstvo. Saška ima hrvatsko državljanstvo od 2017., a ja mislim da smo i svi mi ostali već ispunili uvjete da ga dobijemo. A posebno je to važno Nazaru jer on zbog toga niti jednom nije pozvan na pripreme neke od hrvatskih reprezentacija, nije dobio niti jednu pozivnicu za turnire u Hrvatskoj, niti za seniorske niti za juniorske. A državni je prvak do 18 godina, drugi je junior na HTS-ovoj listi, odmah iza Dine Prižmića, četvrtfinalist je državnog prvenstva za seniore i tenisač koji je iz prvog pokušaja ušao na ATP listu. I jasno da se osjeća diskriminiranim - kaže tata Denis.

Dakle, vi ste zamolili odgovorne u HTS-u da malo ubrzaju taj postupak dobivanja državljanstva, ali oni su se oglušili na to. I što su vam odgovorili?

- Rekli su nam da se ta procedura pokreće samo za "sportaše koji imaju rezultate velike kvalitete, s naglaskom da konkuriraju za reprezentaciju". Vrednuju se međunarodne rang-liste, na kojima Nazar loše stoji jer nije ni bio u prilici igrati međunarodne turnire. Plasman juniora u 90 posto slučajeva ovisi o novcu i to je uglavnom stvar tehnike. Ako odete na nekoliko turnira u Australiji i vi ćete biti u Top 100, ako uz to imate neku kvalitetu. Mislim da takav stav Saveza nije korektan i da ne daje svoj djeci jednaku priliku. No, mi nećemo odustati. Nazar zna kakav ga put čeka i on se pomirio s tim. Ali isto tako zna da je njegova budućnost u Hrvatskoj.

A kako se vi osjećate kao roditelj čije je jedno dijete, Saška, Ukrajinka a drugo, Nazar, Hrvat?

- Oni su zapravo i Hrvati i Ukrajinci. No, i različiti su. Saška je došla ovdje s 10 godina i ona više ukrajinski diše, dok je Nazar, koji je tu od svoje četvrte godine, pravi Hrvat, po mentalitetu bi se moglo reći da je najbliži Dalmatincu. Flegmatično je prihvatio odluku da zasad neće dobiti hrvatsko državljanstvo. Dok je ona više revolucionarka i zato se u ovoj situaciji vratila pod ukrajinsku zastavu.

Ako je suditi prema plasmanu na WTA listi (552.) Saška stagnira. O čemu se radi?

- Postoje tu subjektivni i objektivni razlozi, ali mi smo zadovoljni kako se razvija njezina karijera. Nastupila je na manje turnira jer je odigrala francusko klupsko prvenstvo, ali ima ove godine 22 pobjede i u Otočcu je napravila dobar rezultat, iz kvalifikacija je stigla do četvrtfinala. Radi, usavršava tehniku, a plasman će doći kad-tad.

Poteškoće s kamperom

Je li onaj vaš kamper za koji je Saška skupljala novac, o čemu smo pisali, još u funkciji?

- Kamper sad ima neke tehničke poteškoće, ali spasio nas je tijekom pandemije. Nije bilo taksiranja, pa smo Saška i ja, tu u blizini Zagreba, radili na sortiranju i pakiranju jagoda. A trenirali smo na jednom betonskom terenu na Savici dok nas policija nije potjerala jer je bilo zabranjeno okupljanje. Potom smo otišli u Francusku brati grožđe. S nama je bio i Nazar, koji je bio zadužen za kuhanje i pospremanje. Svašta sam radio u životu, ali mislim da je to bio najteži posao. Saška je imala izranjavane ruke od škara. A onda nas je nazvala Silvija Njirić i rekla nam za neki zatvoreni ekshibicijski turnir u Francuskoj. "Jedna cura je otkazala i ako sutra dođete, možete igrati, bit će dobro plaćeno", rekla je. Bio je to poziv iz raja. I onda smo mi u tom kamperu prošli 250 kilometara i na tom turniru zaradili 6000 eura da preživimo.