Majstori s mora u glavni grad BiH stigli su dan prije utakmice, a nekoliko sati prije susreta prošetali su ulicama Sarajeva, gdje su dočekani raširenih ruku.
Naime, Balakov je s igračima Hajduka obišao Baščaršiju, a najviše se zadržao u razgovoru s Hadžijem Nasirom Jabučarom, koji mu je uime grada darovao ručno izrezbaren suvenir.
Također, Bugarin je na Čaršiji i pio sa slavine ispred Begove džamije, i to nakon što mu je rečeno kako legenda glasi da onaj tko se jednom napije vode s Baščaršije uvijek ponovno dođe u Sarajevo.
Balakovu se očito svidjelo u Sarajevu, pa je tako nagovijestio da bi mogao ponovo posjetiti glavni grad BiH, gdje su hajdukovci imali zaista sjajan doček.
Uz Bugarina, najviše pažnje plijenili su Drago Gabrić, koji je Sarajlije oduševio izjavom kako ga za ovaj grad vežu posebne emocije, s obzirom na to da je nakon prometne nesreće na ruku istetovirao riječi pjesme Kemala Montena "Vratio sam se živote" te Nikola Sarić, inače rođeni Sarajlija.
Sariću su na Baščaršiji darovali navijački šal BiH, a suigrači su ga pitali je li mu srce zaigralo jer je u rodnom gradu.
Inače, nekoliko sati prije susreta starih suparnika i velikih sportskih prijatelja u Sarajevu su se mogli primijetiti gostujući navijači pristigli iz svih krajeva Hrvatske, ali i BiH, pa je sve podsjećalo na stara vremena kada su Željo i Hajduk odigrali mnogo velikih utakmica.
U šetnji od Baščaršije do Vječne vatre mnogi su pozdravili igrače i predstavnike Hajduka, a jedan od prolaznika prišao im je i iz novčanika izvukao ulaznicu s utakmice Hajduk – Universitatea na kojoj je bio dok je služio vojsku u Splitu 1983 te im je darovao.
Podsjetimo, rivalitet sarajevskih plavih s Hajdukom seže od 1946. kada se prva momčad natjecala u društvu najboljih jugoslovenskih momčadi: prva utakmica igrana je 3. studenoga 1946. godine, "bili" su u Splitu pobijedili 3:0, a na njihovu sarajevskom gostovanju iste sezone 25. svibnja 1947. Željezničar je slavio 3:2.
Željezničar je pobjeđivao Hajduk 1955. – 3:2, 1959. – 3:0, 1962. – 2:0, 1963. – 3:2, 1965. – 1:0., 1968 – 4:2 i 1969. – 1:0, a jednu od najbitnijih pobjeda zabilježili su u jesen 1966. kada su pod Marjanom savladali svoje tradicionalne rivale sa 3:2. Splićani su vodili sa 2:0, ali ni to im nije bilo dovoljno za konačan trijumf. Raspoloženi tim u plavim majicama, predvođen još raspoloženijim Osimom, dao je sve od sebe i Hajduk je na svom terenu pregažen sa 3:2.
– Oko 20. minute, za vodstva Hajduka od 2:0, Željini igrači dolaze k sebi. Ivica Osim uzima "pod svoje" igrače u bijelim dresovima. U 26. minutu Osim, u njemu svojstvenom stilu, šeta se među zbunjenim Splićanima i Vukčević je svladan! Bio je to početak kraja. Da, nitko u to nije vjerovao, ali već u 28. minuti Osim diže stadion na noge, daje priliku Jelušiću i rezultat je izjednačen – 2:2. Splićani ne mogu vjerovati. Osim ih u 30. minuti „vraća u stvarnost“: prelazi čitav "buket" bijelih, dodaje loptu Bukalu, a mladi reprezentativac reagira majstorski i – na semaforu piše 3:2 za goste, jedan je od citata iz Oslobođenja s tog susreta.
E nepismeni novinaru!Nije Vukicevic nego Vukcevic!