Uspon i pad: Trijumf u Kijevu injekcija je smirenja, ali ne i izliječenja

Dani poput jučerašnjeg u kojima naša najbolja reprezentacija promaršira Kijevom i vrati se u velikom stilu u igru za SP u Rusiji, a mlada reprezentacija s petardom razbije Češku, daju nadu da nije sve tako crno, da nismo na dnu i da tim dečkima, kad dođe do noktiju, možemo vjerovati. Trijumf u Kijevu injekcija je protiv bolova u idealnom trenutku, čudesni spas u realizaciji dečka koji je to najviše zaslužio. Andrej Kramarić svašta je propatio dok nije došao do mjesta u prvih 11 reprezentacije i prilike da postane heroj.

Ipak, ne zanosimo se previše. I slika s početka utakmice u Kijevu, na punom Olimpijskom stadionu u fanatičnoj atmosferi s valovima podsjetili su nas koliko nedostaje potpore Hrvatskoj kod kuće, kad igra gotovo bez potpore. Zašto se to dogodilo i je li baš za sve kriv samo jedan čovjek?

Urbana je legenda da je pokojni prvi predsjednik države dr. Franjo Tuđman, veliki zaljubljenik u nogomet i neskriveni navijač plavih, jednom prilikom, vidjevši neki ispad Zdravka Mamića u vrijeme njegova prva mandata u maksimirskom klubu sredinom devedesetih, rekao: “Maknite mi ovoga s očiju!” Tako se i dogodilo. Dakle, mediji i navijači nisu bili prvi koji su to tražili. Danas će to “maknite mi ovog s očiju” potpisati dobar dio javnosti. Mamić se od događanja u nogometu pokušao distancirati povlačenjem s brojnih funkcija, ali nije uspio. Što više uvjerava u suprotno, sve više se vjeruju da se i dalje nijedna ključna odluka u cijelom hrvatskom nogometu, od promjene izbornika do postavljanja šefa sudačke komisije HNL-a ne može izglasati suprotno interesu čovjeka koji nema nikakvu funkciju.

Izgubljeno strpljenje

Godinama se na to s vrha gledalo bez posebne volje da se nešto promijeni, a dijelom i zbog Uefine stroge zabrane miješanja države i politike u rad nogometnih struktura. Posljednjih je mjeseci izgubljeno svako strpljenje i upitno je i hoće li i plasman reprezentacije na SP u Rusiju promijeniti ozračje oko nogometa koje je opasno ugrozilo najveću nogometnu svetinju – reprezentaciju Hrvatske.

Vatreni su proslavili našu zemlju i više od olimpijskih zlata jer je nogomet ipak najvažniji i najpopularniji. I zabačeni kutovi planete upoznali su u 25 godina Šukera, Bobana, čudesne kockice i zemlju od četiri milijuna stanovnika koja je bila brončana na Svjetskom prvenstvu. Nogometna reprezentacija bila je više od momčadi na travnjaku još od njezina prvog okupljanja u listopadu 1990., preko prvih velikih pobjeda u Valenciji i Palermu s “generalom” Ćirom Blaževićem.

Navijači su s majicama “proud to be Croat” već 1996. pohrlili u Englesku na prvo veliko natjecanje na kojem je zasvirana Lijepa naša. U ratom napaćenoj zemlji slavili smo pobjede s ponosom što konačno imamo svoju reprezentaciju, padali u očaj kad bi nas Nijemci izbacili uz pomoć sudaca. Bronca u Francuskoj 1998. uz veliki trijumf nad Njemačkom bila je vrhunac naše nacionalne sreće, trenutak koji djeluje neponovljiv, a iako je mnogima i tada smetalo miješanje politike u nogomet, prihvaćeno je da je nogomet ipak stvar državnog interesa, nešto u čemu smo veći od puno većih.

Promjene u mladoj državi početkom novog milenija otvorile su i novu eru u nogometu koja je simbolički počela kad je reprezentacija potpisala peticiju podrške generalima koje je tadašnji predsjednik Republike Stipe Mesić umirovio. Ćiro Blažević i danas je uvjeren da si je time potpisao i smjenu s mjesta izbornika. Šef saveza bio je tada Vlatko Marković, a odlascima Tuđmana i Ćire naš najvažniji sportski brend postao je nerijetko politička meta, ali još više nebranjeni zlatni izvor i najvredniji mogući plijen na početku vremena u kojem će nogometaši postati skuplji od najluksuznijih automobila za puno moćniju figuru od bivšeg trenera i stopera iz Bugojna.

Zdravko Mamić bio je s Mirkom Barišićem spasitelj Dinama od bankrota, ujedno i vlasnik agencije za prodaju igrača koju je prebacio na sina, a uspon u nogometnoj hijerarhiji zemlje počeo je nakon pada plavih u ligu za ostanak. Tog dana zakleo se da će “Dinamo biti prvak deset godina zaredom”, što je ipak bilo neizvedivo bez da se u potpunosti zavlada nogometom u zemlji.

Mic po mic, Mamić je, daleko sposobniji i spretniji i od neprijatelja i od suradnika, osvajao strukture lige, pa saveza, da bi na kraju stavio i šapu na reprezentaciju, a prijelomni trenutak u tom smislu dogodio se 2006. nakon što je tadašnji izbornik Zlatko Kranjčar objavio popis igrača za SP u Njemačkoj bez najboljeg napadača lige Eduarda. Na njegovo “poigrao se s nama, mislim da će se morati nositi s tim posljedicama” izrečeno u kameru HTV-a nitko nije reagirao. Mamić nije iskalio ljutnju zbog beskrajne emocije prema Brazilcu, već zbog toga što nastupi za reprezentaciju značajno dižu cijenu igračima, a to će u godinama koje slijede postati iznimno bitno. Kranjčar je brzo ostao bez posla, a Eduardo se odmah našao u reprezentaciji, i to nije bilo sporno po njegovoj kvaliteti.

Sporno je postalo kad su pozivi počeli stizati igračima čija je kvaliteta bila daleko ispod razine A-vrste. Jedino je Slaven Bilić mogao držati euforiju jer je karizmom i vještinom uspijevao amortizirati i pritiske i ljutnju navijača. A oni su prvo zakonskim putem preko odvjetnika upućivali na nepravilnosti. Kad su naletjeli na zid, okrenuli su se standardnom načinu borbe – neredima.

Upute iz lože

Bijes se gomilao jer je Mamić bio nedodirljiv, a za jedan glas na Skupštini HNS-a preživio je s Markovićem i Štimčev pokušaj rušenja 2010. Javnost je tek ostala zgrožena kad je Štimac poraz u opoziciji pretvorio u izborničku funkciju. Paradoksalno, najveći opozicionar postao je prvi Mamićev izbornik, s lakoćom smijenjen u lošem finišu kvalifikacija, po istoj “špranci” koju su poslije iskusili i Kovač i Čačić. Navijači su mogli samo protestirati dok im se reprezentacija kao nacionalno blago urušava pred očima.

Slike poput one kad Čačić na Euru u Francuskoj prima upute iz lože nikako nisu pomogle. Razvilo se nepovjerenje prema svemu vezanom za nekadašnje ljubimce nacije pa je odjednom i mala Rujevica postala prevelika da bi se napunila. O nepovjerenju prema Mamiću da i ne govorimo, čak su i fizički napadi na njega i pokušaj ubojstva više opisivani kao šou nego kao ozbiljni problemi člana zajednice.

Bilo je pokušaja sa strane politike svih ovih godina da se nešto promijeni. Prvo je Željko Jovanović nogomet nazvao močvarom koju će isušiti te je počeo s donošenjem zakona gotovo napisanim za jednog čovjeka. Na neki način je i Tomislav Karamarko pokušao potaknuti promjene, svjestan koliko nogomet može imati poguban utjecaj na podjelu zemlje. A ona je postala ako ne podijeljena, onda duboko istraumatizirana stanjem do te mjere da su navijači počeli štetiti reprezentaciji crtanjem svastike i izvikivanjem parola te neredima zbog kojih je sve češće igrala pred praznim tribinama, a u Split više ne može ni doći.

No, čini se da je svaki pokušaj sa strane politike i pomogao očuvanju stanja jer politika ipak nije bila niti može biti jedinstvena u tome, dok bi se nogometna zajednica uvijek ujedinila u potpori vodstvu. Politiku Dinamo ne dira, što se njih tiče, Mamić je mogao raznijeti i sebe i Dinamo. Njegov je problem što je u ovih 15-ak godina htio i uspijevao držati ruke i na Dinamu i na savezu i na reprezentaciji nižući pritom i fantastične transfere. Previše. Slike reprezentativaca u sudskim klupama samo su pridonijele rušenju imidža najvažnije sportske momčadi. Stoga će ubuduće biti ključno izolirati vatrene od svih uplitanja sa strane ili odozgo.

Je li došlo vrijeme za preokret? Naravno da to dobrim dijelom ovisi o rezultatu nacionalne vrste, no čini se da bez ključnih promjena samo neki veličanstven rezultat poput one bronce može popraviti opću sliku i ugasiti rasplamsali nogometni rat ili bar vratiti puno povjerenje prema našem najvećem sportskom ponosu, momčadi zbog koje su Hrvati zaboravljali svoje probleme, dizali kredite i osvajali Beč, Berlin, London, zbog koje su štedjeli za Brazil da bi gledali “našu voljenu” i pjevali Lijepu našu na otvaranju Mundijala.