U projekt Za sva vrimena do sada se uključilo gotovo 4300 donatora, a njih gotovo 800 osiguralo je svoje mjesto u tematskom parku na Poljudu. Najstariji među njima je 97 - godišnji Nikola Bonetti kojemu su uručene i prigodne zahvale.
Šjor Nikola je rođen 1924. godine u Splitu, uz Hajduk je cijeli svoj život, a pripadnost Bijelima iskazuje i na pragu svog 100. rođendana. Iako već dugi niz godina živi u Zagrebu, za sebe će reći da je „neumjereno veliki hajdukovac, još od svoje mladosti“.
Njegov otac Petar ušao je u povijest Hajduka kao prvi lijevi bek u povijesti Kluba. Nastupio je u povijesnoj utakmici protiv Calcia, kluba talijanske manjine, 11. lipnja 1911. godine, kada su Bijeli pobijedili sa 9:0. Uz njega su u prvoj postavi na toj utakmici igrali još Buchberger, Namar, Zuppa, Fakač, Murat, Tudor, Šitić, Raunig, Leway i Nedoklan. Osim po nastupu u ovoj znamenitoj utakmici, Petar Bonetti ostao je zapisan i kao treći predsjednik Hajduka u povijesti, u periodu od 1912. do 1913. godine.
Između dva svjetska rata jedno je vrijeme bio i gradonačelnik grada Splita te je tako postao jedan od rijetkih, ako ne i jedini koji je bio na te dvije najznačajnije dužnosti u Splitu – predsjednika Hajduka i gradonačelnika Splita.
Iako bi se očekivalo da je šjor Nikoli ljubav prema Hajduku usadio otac, za to je zapravo zaslužna njegova majka, rođena Dubrovčanka, koja ga je vodila na sve utakmice Hajduka na Starom placu dok je bio dijete i tako ga za cijeli život vezala uz Bijele.
Od igrača Hajduka koje je uživo gledao izvojit će Vladimira Bearu, Franu Matošića i Bajdu Vukasa, ali i Božu Broketu, za kojega kaže da je bio pametan igrač. Neponovljivog Bajdu je poznavao i osobno te je s njim neko vrijeme zajedno stanovao i dijelio sobu kod Vojka Andrijaševića u stanu nakon Bajdinog dolaska u Split krajem 40-ih.
Šjor Nikola je studirao brodogradnju te je tada odrađivao praksu u splitskom škveru, a kako je njegova teta živjela na Bačvicama koje su bile daleko od brodogradilišta, on je stanovao kod Vojka Andrijaševića koji je imao stan u Solinskoj ulici.
Po Bajdinom dolasku iz Zagreba neko su ga vrijeme skrivali dok ga ne registriraju za Hajduk, jer je tih godina Partizan krao najbolje igrače drugim klubovima, a kako je Vojko Andrijašević dobro kotirao u političkim krugovima, Bajdo je bio smješten kod njega u stanu. Šjor Nikola svjedoči kako su jednog jutra doveli “jednog žgoljavca iz Zagreba, i to je bio Vukas. Nas dva smo stanovali u istoj sobi kod Vojka Andrijaševića”. Taj žgoljavac će postati jednim od najvećih igrača svih vremena, a šjor Nikola će s Bajdom ostati povezan za cijeli život.
Na pitanje što mu znači da će zauvijek biti uz Hajduk i na Poljudu, kaže: “Ja više volim da će mi ime biti na ulazu u Poljud nego da je na Bijeloj kući u Washingtonu, toliko mi to znači. Moja cijela mladost i sve je vezano uz Hajduka.”
Šjor Nikola i dan-danas prati sve utakmice Hajduka ali, kaže, nogomet se potpuno promijenio od vremena njegove mladosti. Danas je, nažalost, u šoldima sve. Ipak, nada se da će se Hajduk uskoro vratiti na staze uspjeha, a svoj kamenčić u povratku Bijelih na stare staze slave ugradio je i šjor Nikola donacijom za svoje ime u tematskom parku Za sva vrimena.
I koja je poanta?😪😪😪