Užas, jedva govorim, teško biram riječi... Ne znam može li se izgubiti na teži način! Ovo je strašno, dugo ćemo se sjećati ove utakmice, ove propuštene prilike, plasman u finale na velikim natjecanjima opet je, na žalost, ostao samo san. Ali, svaka čast dečkima, ništa im, baš ništa ne mogu zamjeriti, dali su sve od sebe i nisu slavili samo zato jer im je sreća okrenula leđa.
Odigrali smo odlično i u obrani i u napadu, Norvežani su adekvatno odgovorili i bila je to izvanredna utakmica ravnopravnih suparnika. Mi smo koristili naše adute, oni svoje, potrošili su se i jedni drugi do krajnjih granica i na kraju su odlučivale nijanse. Norvežani su se u tim produžecima bolje snašli.
Eh, taj sedmerac... Dugo će se pričati o tome, 22-godišnji Norvežanin Torbjörn Sittrup Bergerud postao je junak dvoboja, a naš Zlatko Horvat tragičar. Bio sam vratar, znano mi je to prokletstvo tih sedmeraca u kojima je uvijek vratar u prednosti – obrani li taj udarac, onda je junak, primi li gol, nikome ništa. Pa čak i u ovoj situaciji, kad je primljeni gol značio Norvežanima i poraz, Bergeruda nitko ne bi poprijeko pogledao da ga nije obranio!
Međutim, Horvata ne treba prozivati, kamoli pribijati na križ! Treba, naime, imati hrabrosti dohvatiti loptu u toj posljednjoj sekundi. Neki će postaviti upit je li uopće Horvat trebao izvesti taj sedmerac nakon što nešto ranije nije iskoristio kazneni udarac. Dobro poznajem Horvata i uvijek bih mu dao loptu! Uvijek! I da se sve ponovi, opet bih njemu dao da izvede ključni sedmerac, jer ih je i u Zagrebu i u reprezentaciji izveo nebrojeno mnogo i svakako je zaslužio zbog čvrstine karaktera i samopouzdanja izvesti taj udarac. Tehnički je Horvat dobro tukao, ali Bergerud je čudesno reagirao...
A sad dolazi ono najteže, ta utakmica za broncu u trenucima kad još nije preboljen ovaj poraz. I zato su Slovenci u laganoj prednosti, iako se nadam da će dečki negdje pronaći zadnje atome snage i doma se vratiti s brončanom medaljom...
Golubovi naši! Ne plačite! Mi vas volimo! Neizmjerno!