Prognanik, pekar, golman, a prije svega - otac

Životna priča Uzeira Srne, oca nogometaša Darija, posve sigurno čeka svoga scenarista i redatelja. Uzeir je rođen 1941. u jednom mjestu pokraj Čajniča u BiH. Za vrijeme II. svjetskog rata četnici su upali u njegovo selo i spalili ga. Tražili su Uzeirova oca koji je nekako uspio pobjeći.

Međutim, kako su četnici spalili selo, uz brojne mještane, u jednoj od seoskih kuća izgorjele su i Uzeirova trudna majka (Darijeva baka) i malodobna sestra. Braća su se nekako uspjela spasiti, a najstariji Safet u naručju je odnio Uzeira. Završili su kao prognanici u Sloveniji.

Uzeir je preko Crvenog križa bio smješten u domu za ratnu siročad pokraj Murske Sobote. Poslije rata prihvatila ga je jedna slovenska obitelj, zvao se Mirko Kelenc i kao takav je pošao u školu. No, stariji brat Safet vratio se u Bosanski Šamac gdje se skrasio ostatak obitelji.

Brat ga pronašao u Sloveniji

Kad je služio JNA, Safet je preko Crvenog križa pronašao brata Uzeira u Sloveniji i došao po njega. Slučajno je u JNA, posredstvom jednog kapetana Slovenca, saznao da u Sloveniji ima neki dječak koji „ne zna ni što je ni čiji je“.

„Nakon povratka u Šamac, izučio sam pekarski zanat i igrao nogomet, bio sam vratar. Iz Šamca sam otišao raditi u Sarajevo gdje sam služio vojsku. Iako sam bio vojnik, branio sam za nogometni klub iz Busovače, a onda sam branio za zenički Čelik gdje sam bio rezervni golman, potom za Neretvu iz Metkovića“, pričao mi je Uzeir Srna uoči prošlog Svjetskog nogometnog prvenstva.

Iz Metkovića je otišao u Pariz gdje je nastavio nogometnu karijeru, no kad je NK Neretva ušao u II. ligu, vratio se u Metković gdje je stekao prijatelje, dva se puta ženio i dobio tri sina. Poučavao ih je, kaže, radu i disciplini, ali je zbog imovinskih neprilika čak i Darijeva karijera, unatoč velikom talentu, zamalo propala.

Dariju nije mogao davati za džeparac više od 20 kuna dnevno.

Njegov sin Darijo, iako je trenirao za starije pionire NK Neretva, prvu službenu utakmicu odigrao je za GOŠK Gabela, i to pod tuđom registracijom jer je Gabeli u prijateljskoj utakmici sa Zrinjskim trebalo nekoliko igrača. Uzeir je učinio uslugu kolegi treneru iz Gabele i „posudio“ mu tri igrača.

Skroman i uporan

Ambicija Uzeira Srne u vezi sa sinom Darijem, poslije kapetana hrvatske nogometne reprezentacije, bile su skromne. „Kad je imao 16. godina, primijetio ga je Ivan Gudelj koji je rekao da je mali odličan, ali ja nikad nisam smatrao da će biti nešto veliko. Skromno sam želio da igra za Neretvu i da mu taj nogomet pomogne naći posao kao što je i meni pomogao“, pričao je Uzeir Srna. U međuvremenu Gudelj je Srnu pozvao u selekciju Dalmacije pa u Hajduk u kojem se trebao dokazati.

Kako mu je sin Darijo dolaskom u Hajduk prolazio kalvariju, otac mu je poručio da se ne predaje.

„Nisu ga uvodili u igru. Mali mene zove, ne zna što će, žuljalo ga je to, a ja velim: Sine, samo stisni zube i pojačaj u radu. Ne boj se, kvaliteta će kad-tad izići na površinu. I kad ga je konačno uveo u igru, zabio je Darijo gol i treneru Bakotiću pokazao bosanski grb od šake do lakta! I više ga nikada nije vadio iz igre“, pričao mi je, gotovo plačući, Uzeir Srna kad bi se sjetio što je, zajedno s darovitim sinom Darijom, proživljavao.

Sve za Darijev uspjeh

„Kad je mali trebao ići nekamo s Hajdukom, morao sam od kamatara posuđivati po tisuću-dvije maraka da mu dam nešto novca. A kad je, primjerice, s Hajdukom putovao u talijanski grad Viareggiu, prodao sam brodicu za petsto maraka i Dariju dao dvjesto.

On je bio svega svjestan i govorio: – Ma, ćaća, dobro je, dobro je! Dolazio je subotom iz Splita i u Metkoviću s jednim prijateljem na tržnici istovarivao kamione za 50 maraka kako bi imao za džeparac – pričao je, uz ostalo, danas pokojni Uzeir Srna.

Ključni događaj koji je utjecao na karijeru njegova sina Darija, kako je govorio, bio je dolazak predsjednika FC Milano u Poreč gdje su bili mladi hajdukovci. Primijetili su darovitost Darija Srne, ali ga otac ipak nije pustio u Milano, smatrajući da bi se kao dječak „izgubio“ u Italiji.

Ostalo je povijest.