Svijet se opet divi Hrvatskoj, našim nogometnim vanzemaljcima koji, malo po malo, u Rusiji ispisuju najljepše stranice povijesti našega sporta. Njihov je hod prema Moskvi još uvijek uspravan i samouvjeren, iako je za njih najteža, najmučnija, najdramatičnija utakmica u kojoj su ikada nastupili!
Ali, u tom ratu živaca, u tom nezamislivom trileru za pamćenje protiv Danaca, hrvatski su heroji nadmašili sami sebe, pa iako to nije bila ni izbliza glamurozna predstava kao protiv Argentine (dapače, dobar dio utakmice s Dancima naši vatreni bili su neprepoznatljivo suzdržani i mlaki), oni su ipak uspjeli!
Hrvati više nisu gubitnici sudbinskih utakmica, i sada kada su probili i tu barijeru, možemo ih samo pustiti da dalje uživaju. Što god napravili protiv Rusa, oni su za nas već šampioni! Posebno poglavlje zaslužuje herojstvo Luke Modrića, koji je u raspucavanju s bijele točke imao nerv i kuražu još jednom uzeti loptu.
Izveo je to revolveraški hladno i prometnuo se, uz hobotnicu Subašića, u najvećega junaka čudesne pobjede. Tako se ponaša kapetan, pravi frajer s mudima, onaj koji ne bježi ni od jednoga izazova.
Nitko nikada nije objasnio taj fenomen, da jedna tako mala nacija, s mizernim, gotovo nikakvim ulaganjem u razvoj nogometa, ostvaruje tako briljantne rezultate. Lišena bilo kakve razvojne strategije, s kroničnim nedostatkom nogometne esencije, terena s umjetnom travom i rasvjetom, s klubovima koji uglavnom životare ili se naprosto gase, Hrvatska je doista svjetsko čudo; što manje ulaže u nogomet, on nam je sve uspješniji.
>> Pogledajte što Večernjakovi novinari kažu o našem sljedećem suparniku Rusiji
Plasman u četvrtfinale SP-a nije nastao preko noći. Ti famozni dečki su ga, u našim nenormalnim uvjetima, gradili kroz godine okupljanja u raznim selekcijama, na hladnoći, po kiši i snijegu, ispred zagrebačkog Glavnog kolodvora, kroz zimske kampove u Istri i Dalmaciji, pod okriljem marljivih, nepokolebljivih nogometnih zanesenjaka, Novoselca, Grnje, Gudelja...
Ovo su sve njihova djeca i ovo je četvrtfinale i njihova golema zasluga! Svi naši junaci iz Nižnjega (izuzev Kovačića i Rakitića) počeli su nogomet igrati na ‘oranicama’ manjih ili većih hrvatskih klubova; od Omiša, Vinjana Donjih, Splita, Šibenika i Zadra preko ZET-a, Dragovoljca i Karlovca, do Marsonije, osječkog Metalca i Jedinstva iz Donjeg Miholjca.
Ovo četvrtfinale nagrada je i svim tim klubovima i njihovim trenerima o kojima se gotovo ništa ne zna, a njihove ruke vrijedne ruke oblikovale su najvrednije svjetske nogometne umjetnine.
Hrvatska je, čak i usporedbi s Danskom, nogometni patuljak. U Hrvatskoj ima 95.500 registriranih nogometaša, u Danskoj je prošle godine izbačena brojka od preko 326 tisuća. Hrvatska nema ni nacionalni stadion, ni kamp, nikada nije imala ni Vladu kojoj je stalo do nogometa... Ali, Hrvatska je oduvijek imala neslućeni nogometni talent, majstorstvo i prkos, urođenu neustrašivost. Hrvatska ide dalje, njezinoj uzbudljivoj ruskoj epopeji ne nazire se kraj.