Hrvatski veslači braća Martin i Valent Sinković osvojili su zlatnu medalju za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Tokiju. U finalu dvojca bez kormilara odveslali su 2000 metara ispred Rumunja i Danaca s vremenom 6:15.29. Time su obranili zlato iz Rio de Janeira i ukupno osvojili treću olimpijsku medalju.
Nakon toga je u Zagrebu uslijedio svečani doček za zlatnu braću, a u naš studio stigao je Martin Sinković u pratnji supruge Manuele. Emisija sa zlatnim hrvatskim olimpijcem bila je na Večernji TV, a vodio ju je naš novinar Dražen Brajdić.
>>> Pogledajte cijelu emisiju:
- I da više ništa ne osvojimo, upisali smo se u povijesne knjige. Ušli smo u njih kad smo prvo zlato osvojili, a ovo je nešto daleko više. Uvijek sam to htio naglasiti pa ću sad, da više ništa ne osvojimo, napravili smo sve u ovom sportu.
Naravno, supruga Manuela iznimno je bitna Martinu.
- Bitan sam faktor u smislu da sam uz njega, prolazimo sve to zajedno. Pristala sam biti mu potpora, znala sam otpočetka kakav je život sportaša - otkrila je Manuela, koja ga motivira da ostane u sportu što duže.
Ali, svjestan je Martin da nakon 35. malo tko ostaje u veslanju i pomirio se s tim. Naravno, ići će koliko tijelo dopusti, radit će na sebi. No nekad to nije dovoljno, kao ni biti najbolji po dolasku na Igre. Vidjeli smo Sandru Perković ili Saru Kolak.
- Trema postoji kod svih, to je normalno. Nervoza, nelagoda... Razumljivo. Ali, kažem, nikad nisam došao da sam se osjećao kao pobjednik unaprijed, iako sam bio svjestan uloge favorita. Bojao sam se drugih, kao i oni mene, postoji respekt. I uvijek bih davao sve od sebe, kao i Valent.
Olimpijsko selo pružilo je i nova iskustva. Kao upoznavanje Novaka Đokovića.
- Ne vjerujem u priče da je netko pozitivan dok se ne uvjerim u to. Stajali smo na traci u kantini i netko me pozdravio, vidio Đoković iako nisam bio siguran jer je imao masku. Sjeli smo van. Skroman je, normalan, pozitivno me iznenadio. Kao sportaša sam ga jako cijenio, ali ne volim suditi dok ga ne upoznam.
Zato se zaljubio u Manuelu, ali i ona u njega. Stoga, predivno zvuči ono što je o putovanjima i medalja izjavio Martin.
- Manuela me uvijek dočeka zagrljajem i to mi je najbitnije.
Oni su definitivno adrenalinski par. Bungee jump bio je nešto što je zanimalo Martina, kao i skok padobranom, dok Manuela ima strast prema letenju. Rolanje i sve slično su također obavili... Treneru Braliću to nije drago.
- Zna da nam mora pustiti strasti jer da nas drži na uzdi, ne bi to jednako završilo. Živim normalan život, koliko je moguće. Nije mi puno tog zabranjeno. Jest drugačije nego drugima, ali ne previše. Mislim da mu je i draže što sam u stabilnom braku, da ne izlazim i slično.
Koliko je stabilan brak bitan, otkrila je Manuela.
- Bitno je, ne samo sportašima, svima. Želim da mi dom budu mir, stabilnost i sigurnost, a ne da bježim na posao od doma.
A što s mijenjanjem disciplina?
- Valentu je ta ideja došla još nakon Rija, a sad nam je povratak u staru disciplinu došao spontano, obojici nam je dosta dvojca.
- Jako se isplatilo. Govorili su nam da je to ludost. U dućanu me 2017. pitao o tome jedan čovjek, rekao da nismo normalni, ali izazov nas je vukao. Da smo nakon godine do dvije vidjeli da nam ne ide, vratili bismo se.
Otkrio je Martin i da se kao klinac bavio gimnastikom, što objašnjava bliskost s Tinom Srbićem.
- Čestitam mu ovim putem na medalji. Nevjerojatan je dečko i baš mi je drago za njega, nadam se da će godinama biti uspješan i nastaviti osvajati medalje.
Kao što se svi nadaju da će i oni. Što ne bi možda bilo moguće da nije roditelja i njihove podrške.
- Puno su nam pomogli tijekom života, posebno dok smo bili klinci - kazao je Martin i iznimno pohvalio roditelje, a Manuela je otkrila jesu li njeni roditelji znali za Martina:
- Nisu odmah, a saznali su kad su me vidjeli kako gledam veslanje. Pitao me "Koji? Nitko ne gleda veslanje" pa sam mu rekla. Iste godine postali su svjetski prvaci i čekali smo do četiri ujutro i svi navijali.
Sad slijedi godišnji, koliko je strogi trener dao?
- Dao nam je tri tjedna, da se pripremimo bar malo za državni i neka poslije uzmemo koliko treba. Osvajanje prvenstva Hrvatske više znači klubu, ali nije da i nama ne znači. Želimo klubu vratiti na najbolji mogući način.
Na kraju, otkrio je Martin najveći strah uoči Tokija.
- Da se ne zarazim i da nas to ne eliminira. Strašne stvari su se događale i razmišljao sam kao da mi je to gore od ičeg drugog.
>> Pogledajte doček braće Sinković i Damira Martina
svaka vam čast tako treba