Kako je to lijepo rekao popularni glumac Emir Hadžihafizbegović, bila je to večer kulture sjećanja. Večer slavljenja sporta, prijateljstva i druženja ali i večer velikih emocija i snažnih poruka. A njih je najviše potaknuo sadržaj stominutnog dokumentarnog filma o Vahidu Halilhodžiću ("Vaha-moja istina") čiji je autor sarajevski novinar Sabahudin Topalbećirević. A on je u svojem uvodnom govoru održao (ne)očekivanu lekciju onima koji se guraju u prve redove.
- Nisam pripremio nikakav govor jer sam do posljednjeg trenutka trčao oko organizacije ove premijere, pa sam čak i slagao stolice, no mene nije sramota to raditi i sjediti u petom redu. A ovdje su neki u prvom redu kao da su se rodili u prvom redu. A film se dobro vidi i iz posljednjeg reda. U životu, koliko god se razočarali u nekog, uvijek se pojavi čovjek koji vam vrati vjeru u ljude a ovog filma ne bi bilo bez takvih ljudi.
A lekciju političarima, i to izravnu, očitao je i ganuti glavni junak filma, nakon njegove projekcije, u svom obraćanju nazočnima popraćenom suzama radosnicama. A jedna od, za njega, bolnih tema svakako je i reprezentacija Bosne i Hercegovine koju nikad nije vodio i koju, dojma smo, neće preuzeti sve dok se ne ostvari sljedeće:
- Ja ne mogu shvatiti da reprezentacija ove zemlje ne može igrati u Mostaru, Banja Luci, Zenici, Sarajevu... Tek kada dođe do tih utakmica to će biti prava država, jer jedino je to Bosna i Hercegovina. U ratu sam opljačkan, sve mi je spaljeno, i ništa nisam imao. Sada ponovo imam i kao takav želim poslati poruku sportašima. Nemojte nikad biti produkt politike koja zavađa ljude. Ovo je dobar narod koji se zna veseliti, koji voli igrati skupa a oni koji govore da se ovi ljudi mrze oni griješe. Za mene ime nije važno, za mene je važan čovjek.
I autor (Baho) i ovaj karizmatični Hercegovac, rodom iz Jablanice, po završetku filma doživjeli su ovacije.
- Baho me nagovorio na ovaj film i ovo je prvi a valjda i posljednji put da ga gledam jer ja nikad nisam gledao svoje intervjue, reportaže, nisam čitao novinske intervjue ali mi je ipak drago što sam pristao na snimanje ovog filma.
A u njemu su ispričane i njegove privatne i profesionalne traume i nepravde od kojih ga najviše žuljaju tri neodlaska na Svjetsko prvenstvo s reprezentacijama (Obala Bjelokosti, Japan, Maroko). A to mu se dogodilo zbog njegove tvrdokornosti, ponekad pretvrdih načela.
- Možda sam zbog svog tvrdog karaktera imao problema, da sam bio popustljiviji, da sam bio politički mudriji, možda sam mogao napraviti više no ne žalim. Jer, kod mene vam nema 99 posto. Kada sam ja nekome ili nečemu odan i posvećen, bilo da su to prijatelji ili posao, onda je to 100 posto.
Od privatnih trauma Vaha je u filmu govorio o gubitku nerođenog sina za koji je saznao pri povratku s derbija na Koševu. A na još nekoliko mjesta hvatao je dah, gutao knedle, molio kamermana da stane sa snimanjem...
Najveći strah, kazat će, osjetio je kada je u njega u ratnom Mostaru bilo upereno dvadesetak pušaka pri njegovu pokušaju da primiri uzavrele strasti između rezervista JNA i mostarske milicije. Kada je vojnicima pokušao reći da ne pucaju po gradu jer tu žive ljudi doživio je sljedeće:
- U mene je bilo upereno dvadesetak pušaka a jedan od njih, čovjek s urednom bradom, je kazao: "Napravite li još jedan korak, bit ćete ubijeni". Milicajci su vikali: "Bježi Vaha, ubit će te". Lagano sam se okrenuo i krenuo prema automobilu. Bilo je to deset najteže prevaljenih metara u životu. Očekivao sam rafale u leđa. Čak sam i pomislio, ako oni zapucaju živjet ću još sekundu, dvije, neću puno trpjeti. Srećom, nisu pucali.
Nakon samoranjavanja s pištoljem kojem očito nije bio vičan i koji je opalio u stražnjem džepu njegovih hlača, Vaha je u bolnici u kameru kazao:
- Ne bih volio da se i ovome gradu, mome Mostaru, dogode apokaliptične slike iz grada Vukovara koji više ne postoji.
Na premijeru dokumentarca stigao je i bjegunac pred hrvatskim pravosuđem Zdravko Mamić, čovjek koji ga je doveo u Dinamo ali i čovjek zbog kojeg je i otišao iz najtrofejnijeg hrvatskog kluba. A dogodilo se to nakon jedne slabije partije momčadi i Mamićeva upada u svlačionicu u kojoj su pale teške riječi preko kojih Vaha nije htio prijeći. I u tom trenutku bio je principjelan baš kao i cijelu karijeru.
Jesu li ga to neki iz HVO htjeli upucati?