Vaha zaslužio novu šansu

Epilog, hvala Bogu, nije bila petica, jer s druge strane nije bila Barca nego europski trećeligaš, 112. momčad s rang-liste (Dinamo je 93.), oslabljena za trojicu igrača, u formaciji bez napadača, začahurena i neambiciozna. I, naravno, opet prejaka za Dinamo.

Možda smo prestrogi prema Vahi, ali barem još danas, dok vrtimo kadrove nemoći protiv Grka, imamo pravo pitati: što je to Halilhodžić Dinamu u Europi donio više od, primjerice, Jurčića? Odgovor: bod više u skupini, kako se uopće usudite pitati!

Hvala lijepo, za to bi nam, najvjerojatnije, bio dostatan i Velimir Zajec. Jednako karizmatičan i popularan, a nesumnjivo manje skup.

Najgore od svega je što danas to shvaća i Mamić, jer i za njega su Vahine rošade, ne samo protiv PAOK-a, bile nerješivi rebusi: što je Tomečak radio na lijevom krilu, zašto je Badelj žrtvovan na suprotnoj strani, zašto je Ibañez odjednom postao gledatelj, zašto je glavni igrač Sammir potpuno izgubio formu, na kraju i ono najvažnije u utakmici u kojoj pod svaku cijenu morate pobijediti: zašto je Dinamo igrao bez trunke rizika protiv suparnika kojega napad uopće nije zanimao? Zar trener od milijun eura ne bi svojim potezima trebao iznenaditi suparnika, a ne svoje igrače?

Da je Mamić "onaj stari", danas bi trener koji tako izgubi bio tema Izvršnoga odbora. Ali, kako na Vahu, kad zna da bi ga taj razvod koštao više od dva milijuna eura...

Tražimo li svjetlo na kraju mračnog tunela, to je navijačka euforija oko Dinama. Prije malo više od 200 dana naslov prvaka slavljen je bez gledatelja, a prekjučer ih je bilo 30.000. Istina, pitanje je kad će ih opet biti toliko. Povukli su se u tišini, kao s mise zadušnice. Od jada nisu imali snage ni zviždati.

Što je Halilhodžić u Europi donio više od Krune? Jedan bod više u skupini...