U 36. izboru Večernjeg lista za vaterpolista godine pobijedio je Rino Burić jer je od četvorice (od šestorice) članova ocjenjivačkog suda dobio najviše bodova (sedam), a kao najboljeg u godini na isteku doživjeli su ga i čitatelji koji su bili novost u ovom tradicionalnom izboru začetom još 1988.
Inače, rekorder ovog izbora je Mile Smodlaka (pet pobjeda), a po tri puta su tu prestižnu nagradu osvojili Perica Bukić, Siniša Školneković i Sandro Sukno.
GALERIJA Rinu Buriću, Splićaninu u redovima jugaša, Sikiričina statua "Vaterpolist"
– Sretan sam što ću se naći na listi laureata sa svim tim velikim imenima koje sam, kao klinac, gledao kao uzore. Odrastao sam uz ta imena.
Htio nogomet, krenuo s plivanjem
Je li vaterpolo bio njegov prvi izbor ili je to ipak bio balun, kao i svakom splitskom klincu?
– Uvijek sam htio ići na nogomet, no moji doma nisu bili za to. Upisali su me na plivanje sa šest godina, a s devet sam poželio nešto novo. Postalo mi je dosadno, preferirao sam igru, no moram izraziti divljenje onima koji se plivanjem bave i pri tome postižu i svjetske rezultate. To je psihološki jako težak sport, sam si u tome, a često treniraju ranom zorom.
Kad je došao kući s namjerom da promijeni sport, otac je već imao spremljen prijedlog.
– Otac je predložio da idem na vaterpolo. Kao bivši vaterpolist, on me je očito usmjeravao prema svom sportu. Trenirao sam isprva u Mornaru, čak mi je i otac bio prvi trener, a onda sam prije četiri godine prešao u Jadran s kojim sam osvojio i prvi trofej u karijeri, Kup Hrvatske. Nakon toga bio sam i dio momčadi koja je Jadranu donijela prvi naslov prvaka Hrvatske. A moje zadovoljstvo bilo je tim veće što je uz mene bilo i pet-šest prijatelja s kojima sam trenirao u Mornaru. To je nešto što ću najviše pamtiti iz 2023. U toj završnici tribine su bile pune sa sve četiri strane i doista je bilo gušt igrati.
VEZANI ČLANCI:
Nakon što je naslov proslavljen, Rino je izveo za mnoge iznenađujući potez. Preselio je u redove Juga, kluba koji je s jadranašima pobijedio u finalu. Imao sam nekih ponuda i iz inozemstva no Jugova mi se činila najprimjerenijom za mene u ovom trenutku. Imao sam i ponudu Jadrana da ostanem, no trebao sam neku promjenu, odlazak u novu sredinu, novi izazov.
Premda to nije bio slučaj, ispalo je kao da je došlo do svojevrsnog "tradea". Najbolji igrač domaćeg prvenstva otišao je u Jug, a ponajbolji igrač dubrovačkog kluba preselio se u Jadran.
– Meni je žao što je Loren otišao baš kad sam ja došao. On je fantastičan "plejmejker", no možda jednog dana negdje i zaigramo klupski zajedno. Srećom, Jug je ipak našao sjajnu zamjenu za Fatovića u Amerikancu Hannesu Daubeu.
Mnogi će reći da je Rino ovog časa najsvestraniji hrvatski vaterpolist. U obrani igra na beku, u napadu može igrati vanjskog, a može i ulaziti na poziciju centra. U kojoj ulozi najviše gušta?
– Najdraže mi je igrati lijevo i ulaziti kao drugi centar, naročito u tranzicijama. Inače, teško je postalo biti bek. Sudački kriteriji su se promijenili. Suci ne dopuštaju da se igra čvrsto kao prije sedam-osam godina. Prije su puštali dvije ruke, hrvanje ispod vode a sad, čim do toga dođe, odmah idete van.
U čemu se sastoji formula uspješne obrane protiv tako snažnih sidraša?
– Svi treneri će reći da je dobar posao kada bek izgura centra barem na tri do tri i pol metra. Ako se nasloniš i dovoljno jako guraš nogama to je moguće. Kad o tome pričam, uvijek se sjetim Andra Bušlje koji ima motore u nogama. No, bek mora imati pomoć i vanjske linije koja treba raditi pritisak na dodavače da ne bude laganih dodavanja na centra.
VEZANI ČLANCI:
Što igrač koji iz sezone u sezonu raste misli da može još bolje?
– Vjerujem da mogu još bolje igrati na beku, ali i u vanjskom šutu.
Za najdraži trenutak u karijeri proglasit će što i mnogi njegovi reprezentativni suigrači.
– Da, to je bio onaj finale Prvenstva Europe u Spaladiumu. Igrati takvu utakmicu u Hrvatskoj, još i u gradu u kojem si rođen, pred 10 tisuća ljudi, to je zasigurno uspomena za cijeli život. Sjećam se da se još 2017. znalo da će Prvenstvo Europe biti u Splitu i stalno mi je bilo u glavi da moram te 2022. biti u reprezentaciji.
Koji bi domet u sportu mogao nadmašiti taj doživljaj?
– Meni je životni san osvojiti olimpijsko zlato. O tome sam maštao kada sam počeo trenirati vaterpolo. Kada bih išao spavati, o tome bih sanjario.
Karijere sportaša sastoje se i od teških trenutaka.
– Godine 2016. dijagnosticirana mi je mononukleoza pa sam šest mjeseci bio izvan svega i izgubio cijelu sezonu. A kako mi je trebala još jedna sezona da se vratim na staro, može se reći da mi je ta bolest odnijela dvije godine karijere.
Još se nečega nerado sjeća, ali ovom prigodom bio je (pre)pun snage.
– Na SP-u u Budimpešti, mom prvom velikom natjecanju, utakmici s Japanom kod mog isključenja suparnički igrač me zadržao u kravati, a ja sam ga u tom otimanju udario ispod vode. Nisam ni znao da se pregledaju podvodne kamere pa su me kaznili s tri utakmice neigranja. Tako nisam mogao igrati osminu finala, četvrtfinale sa Srbijom i polufinale, a baš sam se veselio tim utakmicama.
VEZANI ČLANCI:
Jedva čekam EP u hramu vaterpola
S obzirom na to da je poznat kao veliki radnik, što ga veseli izvan plivališta?
– Slobodno vrijeme najviše volim provoditi s djevojkom, šetati, otići na večeru. Dok sam bio u Splitu, volio sam odlaziti u planine. Popeti se na Mosor, to mi je bilo za staviti mozak na pašu. Kad ste gore i vidite taj pogled, onda vas prožimaju lijepe misli.
Nadamo se da je takvih misli i ususret Prvenstvu Europe koje će se od 4. do 16. siječnja u Hrvatskoj? Jesu li se izgledi naše reprezentacije uvećali s interventnom dodjelom domaćinstva zbog rata u Izraelu.
– Moramo se postaviti svaku utakmicu. Srećom da imamo to iskustvo iz Spaladiuma kada smo u prvim utakmicama bili nervozni. Jedva čekam zaigrati pred domaćom publikom u Gružu, u hramu vaterpola.
VIDEO Mislav Oršić sve bliže povratku: Vratio se treninzima na Maksimiru i vraća se u formu