Nevena Lenđel, nekadašnja državna prvakinja i rekorderka u skoku u vis te brončana sa Svjetskog juniorskog prvenstva u atletici, pravi je primjer kako nakon sportske karijere uspješno zakoračiti u nove životne izazove. Nekad velika suparnica Blanke Vlašić u njezinim atletskim počecima, danas radi kao pedagog u Ekonomskoj školi u Puli, ali i dalje ima neraskidive veze sa sportom.
Aktivna sam u Vodnjanu
– Završila sam Filozofski fakultet u Rijeci, smjer pedagogija i informatika i potom otišla u Dallas, gdje sam magistrirala. Po povratku iz SAD-a zaposlila sam se u osnovnoj školi gdje sam radila 13 godina kao stručni suradnik pedagog. Sada sam već gotovo osam godina u srednjoj Ekonomskoj školi. Radim i kao atletska sutkinja i trenerica. Završila sam program osposobljavanja za voditelja atletike za mlađe skupine. Aktivna sam u AK Vodnjan, do sada sam tamo trenirala mlađe skupine, u školi atletike – rekla je Nevena Lenđel.
Bila je visašica koju je svojedobno pokušala dostići četiri godine mlađa Blanka Vlašić.
– Spominje to u svojoj knjizi, čak da sam imala važnu ulogu dok je ona tek ulazila u svijet atletike. Naši su se sportski putevi dodirivali, najviše na Blankinu početku.
Jako je zanimljiva priča kako je Lenđel bila nesuđena hrvatska olimpijka sad već davne 2000. godine. Trebala je ići u Sydney, ali na kraju nije bilo ništa od tog nastupa. Na kraju je u Australiju otputovala Vlašić.
– Da, bila sam siguran putnik za Olimpijske igre u Sydneyju, imala sam B normu. Blanka je bila djevojčica s nepunih 17 godina koja sezonu prije nije imala nikakvu preskočenu visinu. Bilo je sigurno da ja idem na Igre, Blanka nije bila ni blizu tog rezultata. Međutim, u posljednji trenutak ona je ostvarila A normu. Ja sam se u tom trenutku već uvelike spremala za OI, poslala sve podatke, imala akreditaciju, sve je već bilo spremno. Kad je Blanka to preskočila, mislim da je bilo 192 cm, na brzinu smo zaustavili treninge, ali budući da sam radila u teretani, skočnost mi je bila nikakva. Pokušali smo uhvatiti A normu, ali nije bilo šanse. Blanka je otišla u Sydney, imala je tamo zapažen nastup. Iskreno, sve je to ostalo iza mene, pripada u neki prošli život.
Bez obzira na to što je zbog Blankina skoka ostala bez nastupa na Olimpijskim igrama, Lenđel to svojoj tadašnjoj suparnici nije nimalo zamjerila.
– Sve je bilo legitimno, nema tu nikakve prevare. U ekipnim sportovima tu su uvijek neke nijanse, treneri, suigrači, sudac, ali ovdje je sve jasno. U atletici imaš štopericu, imaš metar. Nije bilo nikakvog zamjeranja. Blanka i ja smo kasnije bile i cimerice na nekim nastupima. Među nama nikad nije bilo, kako se kaže, zle krvi. Te četiri godine ipak su velika razlika među nama, ja sam polako završavala, ona je samo rasla i rasla u karijeri. Treba reći da se sportašica kao što je Blanka Vlašić ne rađa često.
Svijet skoka u vis nema više Blanku, ali ima Jaroslavu Mahučik, Ukrajinku koja je za centimetar popravila 37 godina star svjetski rekord Stefke Kostadinove. Olimpijska pobjednica iz Pariza, 22-godišnja Mahučik, ove je godine preskočila 210 cm. Bugarska visašica na listi rezultata druga je s 209 cm, dok je Blanka prije 15 godina na Hanžekovićevu memorijalu preskočila 208 cm, što je treći rezultat svih vremena.
– Blanka je stalno bila blizu, kako bismo mi visaši rekli 'lizala' je letvicu. Zanimljivo, muški rekord još stoji od vremena Sotomayora. Stariji sportaši govore da su nekad bila druga vremena što se tiče farmakologije, da su to neuhvatljivi rezultati, ali pokazalo se da ti rekordi ipak nisu nedostižni. Pogledajte samo što radi Mondo Duplantis u skoku s motkom.
Bez obzira na Blankine svjetske uspjehe, u Hrvatskoj skok u vis baš i nije popularan, treneri teško pronalaze talentiranu djecu za tu atletsku disciplinu.
– Iskreno, skok u vis baš nije i dostupan. Na stadionu u Puli strunjače su pod ključem, stalke treba dovući. Puno je lakše s trkačkim disciplinama, staza je tu, spremna. Nema posebnih uvjeta. S druge strane, vis traži specifično trenersko znanje. Nadalje, ne sviđa mi se što se sve ranije razvija specijalizacija kod djece. Nekad si prošao skoro sve discipline, ja sam trčala 600 metara, štafetu 4x400m, 4x100m. Sad mi se čini da djeca dosta kalkuliraju, biraju disciplinu – navodi Lenđel i ističe širi problem koji se uvukao u sport, pa tako i u atletiku:
– Pokazatelji govore da smo sve deblja nacija, a skok u vis traži tanašne, vretenaste sportaše, uske kukove... Tako da je i tu sve manji izbor. Djeca su danas uglavnom debeljuškasta.
Ja sam više stara škola
Uz to, od rane dobi već imaju privatnog trenera, što je nekad bilo nezamislivo.
– Ja sam više stara škola i meni su takvi pojmovi nepoznati. Danas djeca već sa šest, sedam godina imaju svoje trenere, idu na privatne treninge. Mi smo svi trenirali zajedno, odlazili i vraćali se s treninga zajedno, zafrkavali se. Iskreno, trenirali smo i radi druženja, zajedništva, prijateljstva – prisjetila se Nevena Lenđel svojih atletskih početaka na Uljanikovu stadionu na Verudi.
– Počela sam kod Nebojše Mitrovića u atletskoj školi. Zatim me kratko trenirao Edo Orel pa Andrej Lapajne koji me i odveo u skok u vis, najzaslužniji je za moj izbor, tad sam se zaljubila u tu disciplinu. Mario Capar to je dodatno popravio, da moje treniranje još više sliči na skok u vis. Poslije je došla Danijela Štifanić Fioranti s trenerom Petrom Koricom.
Nije trebalo biti baš lumen, pa čak niti te 2000-e da skužiš projekcije rezultata Blanke Vlašić. Samo je trebalo vidjeti razliku u visini (Blanka je viša valjda 15 cm) i valjalo je znati da Joško Vlašić radi s tom "štrkljastom" kćerkom Blankom koja je imala fantastičnu bazu da u 2 mjeseca osobni rezultat podigne sa 180 na 195 cm. S druge strane, Leđel je vjerojatno bila prepuštena sama sebi u klubu skromnijih mogućnosti.