Kad smo se malo raspitali o tome kakav je zapravo Lovro Majer, ne kao igrač, nego kao osoba, uglavnom smo dobili isti odgovor – uzeo bih si ga kući kao sina. I s nama je, kad smo se sretali, nešto radili, uvijek bio iznimno pristojan.
Lovro je došao u Dinamo iz Lokomotive i to za neke zna biti veliki skok, Dinamo je veliki klub pa se zna dogoditi da neki dečke malo “polete”. No, Lovro je isti kakav je bio i u Lokomotivi.
Živim s mamom na Britancu
Prošlog je vikenda zabio i svoj prvi pogodak za Dinamo.
– Čovjek zabije gol i odmah radite intervju s njime – pecnuo ga je prijatelj Amir Rrahmani.
– Presretan sam zbog gola Rudešu, puno mi znači. Kad sam došao u Dinamo, nisam se opterećivao golovima, želja mi je bila samo što bolje raditi, što više igrati – rekao nam je Lovro koji je sat vremena prije treninga već bio spreman za novu “porciju” rada Nenada Bjelice.
U Lokomotivi ste dosta zabijali.
– Jesam, pogotovu tu drugu polusezonu zabio sam više nego što sam očekivao. Ali, drukčiji je sistem igre ovdje, a golovi ionako ne igraju presudnu ulogu za poziciju koju igram, ali lijepo je zabiti.
Jeste li počastili dečke u kvartu za taj prvijenac?
– Nisam još u kvartu, počastio sam neke svoje prijatelje, a jučer sam naručio klopu za dečke u svlačionici. Nije to nekakav običaj, bar ja ne znam da jest, ali poželio sam malo počastiti dečke.
Gdje živite?
– U centru grada, na Britancu, tamo sam cijeli život, tamo sam išao u školu. Prva dva razreda na Pantovčaku, a onda u “Petar Zrinjski” u Krajiškoj. Nije mi daleko od stadiona, za deset, 15 minuta u Maksimiru.
S kim živite?
– S mamom, imam još brata, ali ne živi s nama. Ne, nije igrao nogomet, igrao je rekreativno košarku. I tata mi je bio sportaš, bio je jako uspješan u te-kvon-dou.
Prate li vas na utakmicama?
– Da, dolaze i mama i tata. Ne, više me ne kritiziraju, shvatili su da od toga nema koristi. Imam ljude u klubu koji su zaduženi za to da me kritiziraju i ispravljaju, a roditelji su tu za pozitivu.
Koliko vam se promijenio život otkako ste došli u Dinamo?
– Dosta me to ljudi pitalo, neki dan me pitao i jedan prijatelj, ali ne mogu reći da se promijenio moj način života. Sad mi prilazi više ljudi, više ih želi fotografiju sa mnom, traže dresove. To je čar svega toga, lijepo je kad ti se ljudi žele približiti, zbog svega toga i igraš nogomet.
Što biste bili da niste nogometaš?
– Iskreno, ne znam, razmišljao sam malo o tome i možda bih se svejedno bavio nečime vezanim uz nogomet, možda menadžer.
U koju ste srednju školu išli?
– U Hotelsko-turističku u Frankopanskoj ulici. Mislim da ne bih bio konobar, ali možda bih bio nešto u turizmu, primjerice turistički menadžer ili bih možda imao svoj hotel ili apartmane, nešto slično tome – kaže Lovro.
No, za to će biti vremena, tek je u siječnju napunio 21 godinu i pred njim je puno nogometnih godina.
Sam život, kažete, nije vam se puno promijenio dolaskom u Dinamo, no koliko je drukčije u Dinamu?
– Malo je teže ovdje, ali čovjek nauči neke stvari. Imao sam i tu težu ozljedu i odlučio sam i sam promijeniti neke svari. Nije to sad nešto drastično, uvijek sam pazio kad idem spavati, vodio računa o prehrani, ali sad sam shvatio da moraš paziti baš na svaki detalj, da u svakom detalju moraš biti još bolji da bi onda u konačnici došao do nekog cilja.
Nije Bjelica često ljutit
A cilj je?
– Ono što svi žele, igrati u nekom vrhunskom klubu. Nemam određenu želju, ali recimo da bih volio u top tri kluba iz liga petice. I zbog dolaska u Dinamo pa i u vrijeme dok sam bio ozlijeđen shvatio sam neke stvari koje su važne, koje će ti možda olakšati kako doći do cilja.
Kad se zavrtjela priča o vašem dolasku, odnosno povratku u Dinamo, jer kao klinac ste bili ovdje, bilo je nekih “zapinjanja”, što se događalo?
– Ništa veliko ni važno, bila je riječ o nekim sitnicama. Ja sam uvijek želio doći u Dinamo iako je bilo i drugih zainteresiranih klubova. U toj godini dana, koliko se pričalo da me Dinamo želi, i ja sam to želio, mislio sam i tada, kao što mislim i sada, da je to pravi put i nisam pogriješio. Ne bih ni s čim to zamijenio.
Osim ozljede, imate dobru sezonu.
– Važno mi je da sam zdrav, da sam mogu raditi punom snagom i koristiti svaku priliku koju mi trener ponudi, veselim se svakoj utakmici.
Kako je sad igrati utakmice kad znate da ste sigurno prvaci?
– S jedne je strane dobro jer znaš da je naslov nadohvat ruke, a s druge se strane može dogoditi da u neku utakmicu ne uđeš kako treba, znalo nam se to dogoditi pa je trener morao reagirati u poluvremenu.
Kakav je Bjelica kad je ljutit?
– Nije šef često ljutit jer smo dobro odrađivali sezonu, a kad jest, onda ti izravno kaže to što krivo radiš. Imali smo utakmica u kojima nismo bili pravi u prvom dijelu pa nas je trener uputio kako dalje, šef to jako dobro radi.
Je li vam bilo teško nakon oporavka kad niste bili u postavi europskog, nego HNL Dinama?
– Nije bilo lako, nije nijednom igraču, ali trener je odlučio da je tako najbolje i nemam ništa protiv toga, ali naravno da bih lagao kad bih rekao da mi nije bilo žao.
Tko vam je nogometni uzor?
– Kao mali gledao sam Ronaldinha, a onda je došao Messi, za mene najbolji igrač u povijesti, a od naših igrača obožavam Luku Modrića.
>>> Pogledajte kako se u Africi navija za Dinamo
Veliš manager!? Da, mladi bi odmah na pogaču!? Jedna povreda i dovinđorno dečec! Strah svih talenata!? A hvala bogu otok je prepun drvosječa! No, neće valjda! Nego, znaš, u životu treba i delati a ne samo se "igrati"? Gdje stoji da nečeš i biti "kelner"? Treba ići i na faks da vidiš jesi li stvarno tako dobar! Jer pametane su pre pune bivših propalih karijera sportaša-alkoholičara! Sve je lijepo kad si mlad!!!