Vezni red Hajduka se raspao, a mladi mega talent sjedi na klupi: 'On je dragulj poput Baturine'

Nakon bolnog poraza Hajduka kojeg mu je Dinamo nanio u subotu u sklopu 5. kola HNL-a u Splitu se još zbrajaju dojmovi. Ovog puta su navijači i stručna javnost složni - Valdas Dambrauskas jedini je krivac debakla koji je završio rezultatom 4:1 i koji je u splitskoj momčadi prokazao mnoge probleme. 

Navijači litavskom stručnjaku ne mogu oprostiti što je sve karte stavio na play-off Konferencijske lige i odlučio odmarati čak pet važnih prvotimaca za utakmicu s Villarrealom koja je na rasporedu ovog četvrtka. I navijači i struka smatraju da je bilo pravo vrijeme za uzeti bodove Dinamu te da najveći hrvatski derbi ne smije pasti u drugi plan, pogotovo jer su Hajdukove šanse za prolaz u Europu minimalne budući da ga s druge strane čeka aktualni polufinalist Lige prvaka i prošlogodišnji osvajač Europske lige. Prvenstvo je prvenstvo i Hajdukov fokus treba biti na vraćanju titule na Poljud. 

Ipak, javnost još daje kredita Dambrauskasu koji je nakon devet godina donio trofej na Poljud i ozbiljno transformirao Hajduk. On je dokazani znalac i jedan od najboljih trenera bijele momčadi otkako je hrvatske države. U 31 susretu 21 put je pobjeđivao, 6 puta remizirao i samo 4 puta gubio.

Drugi trenerov grijeh je "skidanje gaća". I do danas je nejasno zašto se Dambrauskas na Maksimir došao braniti. Tim više što je Hajduk de facto s istim kosturom momčadi prošle sezone dominirao u susretima s Dinamom i pobjeđivao ga. 

Hajdukov bunker pretvorio se u fijasko

Dambrauskas je na teren poslao momčad u formaciji 3-5-2, a što se tijekom igre praktički pretvaralo u ziheraški bunker s čak petoricom braniča, nekoherentnim veznim redom i napadom u kojem je sam Marko Livaja bez podrške s krila i bez prave desetke iza sebe bio apsolutno nemoćan.

Poznato je da formacija 3-5-2 ne mora nužno značiti bunker, ali samo onda kad bekove igraju polivalentni, brzi i prodorni igrači koji aktivno sudjeluju u obrani, a u isti mah stvaraju kreaciju i višak u napadu. Tipičan primjer za to je Ivan Perišić. David Čolina i Gergo Lovrencsics koji su na bekovskim pozicijama zamijenili standardnog Darija Melnjaka i Dina Mikanovića naprosto nisu bili u stanju ispratiti takav model igre. Pitanje je uopće bi li ga ispratili i prvotimci.

Tu su bila i trojica stopera, Stefan Simić te novopridošla i ne baš jeftina pojačanja u obliku Tonija Borevkovića i Chidozieja Awaziema. Hajduk je posljednji put s trojicom stopera pokušao igrati prošle sezone na Poljudu s Rijekom. Tada ga je momčad s Kvarnera pregazila bez većih problema, a takva formacija prokušana je i u posljednjem kvartalu utakmice protiv Vitorije u Portugalu i baš ništa nije izgledalo dobro. 

Nigerijski reprezentativac Awaziem amaterskom je greškom poklonio Dinamu gol za izjednačenje i tada je uslijedio preokret.

No, treba se iskreno reći da mu je ovo prva utakmica od prve minute u bijelom dresu te su on i Borevković prvi put igrali zajedno u zadnjoj liniji i u novoj formaciji. Izuzev spomenute greške, Awaziem je svojom igrom dokazao da Hajduk može i treba na njega ozbiljno računati. U duelima je siguran, duga lopta mu je precizna, zna se ograditi, smiriti igru, otkloniti opasnost, ali i startom bez faula oduzeti loptu.

Vezni red ne postoji, ako Hajduk hitno ne dovede šesticu ili osmicu nema što tražiti u HNL-u i u Europi

Od igrača Hajduka koji su bili na razini treba, dakako, još spomenuti požrtvovnog i agresivnog zadnjeg veznog Lukasa Grgića i kapetana na vratima Lovru Kalinića koji je vrhunskim paradama spasio Hajduk od teškog sramoćenja. Sve ostalo bilo je negledljivo. Čak i igra virtuoza Filipa Krovinovića. On naprosto nije imao s kime igrati i opet se prekomjerno trošio u sredini terena pokrivajući sve rupe koje je iza sebe ostavljao Jani Atanasov. 

I tu dolazimo do glavnog Hajdukovog problema. Hajduk nema vezni red. Odnosno ima ga ali je u totalnom raspadu i potpuno je nedostojan Hajdukovog imena.  

Predsjednik Lukša Jakobušić i sportski direktor Mindaugas Nikoličius dvije godine mirno, diplomatski i menadžerski slažu jaki Hajduk. I u tome uspijevaju. Zvijezde momčadi su zadržane, pojačanja u obrani i napadu su stigla. A vezni red? Hajduk je doveo spomenutog Grgića koji se pokazao  kao pun pogodak, a o Filipu Krovinoviću ne treba ni trošiti riječi. 

Međutim, Hajduku nasušno, dakle hitno, treba čovjek koji će povezati igru između Grgića i Krovinovića. To bi nogometnim rječnikom bila osmica ili šestica. Marco Fossati je ozlijeđen i pitanje je kad će uopće zaigrati, a 30-godišnji Josip Vuković i Makedonac Jani Atanasov naprosto ne mogu pratiti koncept igre koju Hajduk želi.

Hajdukova igra sada se svodi na stoperske duge lopte i nadu da će Krovinović, Livaja, Sahiti ili Biuk majstorijom riješiti utakmicu. Međutim, to protiv Dinama ne prolazi.

Vezni red nije u stanju ostvariti tranziciju, povezati nekoliko dodavanja ili kreirati šansu. Identično je bilo i na Hajdukovim ovosezonskim gostovanjima u Puli i Varaždinu, stoga bismo mogli reći da je dobra igra protiv Vitorije na Poljudu tek puki rezultat nadrealne južnjačke euforije i oluje s poljudskog sjevera. 

Anthony Kalik je dobro rješenje, ali zašto Dambrauskas ne vidi mega talenta na klupi?

Pošto su u Hajduku svjesni ovog problema, vodstvo kluba pokušalo je prije nekoliko dana ostvariti transfer najboljeg igrača Gorice, defenzivnog veznjak Anthonyja Kalika. On je idealan igrač za tu poziciju. Riječ je o "box to box" igraču koji obrambene zadatke odrađuje na nivou, povezuje igru i zatim se nalazi pred protivničkim šesnaestercom u zoni udarca.

Nije tajna da bi se Kalik koji je inače strastveni navijač Hajduka rado vratio na Poljud. Međutim predsjednik Gorice Nenad Črnko odbio je prvotnu ponudu iako Kaliku ugovor ističe po završetku sezone i unatoč činjenici što Hajduku pripada čak 45 posto iznosa od njegova idućeg transfera. No, upućeni ljudi s Poljuda ipak kažu da je njegov povratak izvjestan. Vidjet ćemo što će se iz toga izroditi.

O Ivanu Ćubeliću je pisala cijela Europa kao nadi hrvatskog nogometa

U sjeni tih događanja za oko zapinje i bizaran detalj s Hajdukove klupe. Naime, tamo svoju stolicu iz kola u kolo grije 19-godišnji mega talent Ivan Ćubelić. Ugledni britanski list The Guardian donio je prije dvije godine popis 60 najboljih mladih nogometaša svijeta rođenih 2003. godine, a na listu je uvrstio i mladog Ćubelića. 

"Tehnički briljantan, vrlo inteligentan, sjajan kada se nalazi pod pritiskom. On je  izvanredan izvođač prekida koji uvijek ima širu sliku kada predaje loptu. Katkada djeluje sramežljivo, kao da se ne nameće dovoljno, ali to je nešto na čemu se može poraditi i popraviti. Ukratko, on je kompletni veznjak koji je jedan od temelja hrvatske U-19 reprezentacije još od svog debija s 15 godina…", opisao je tada Ćubelića The Guardian, a taj su tekst prenijeli uglavnom svi važni europski mediji.

Ćubelić je rođen 2003. godine, a u Hajdukovu omladinsku školu stigao je iz Adriatica. Iza sebe već ima seniorsku sezonu pošto se ovog ljeta vratio s posudbe u Dugopolju. Bio je s prvom momčadi na nedavnim pripremama u Austriji gdje je uz zanemarivu minutažu uspio zabiti gol HSV-u u prijateljskoj utakmici.

Zašto Hajduk ne vjeruje svojoj djeci?

Ćubelić upravo igra onu poziciju koja Hajduku nedostaje. Poznato je da su Dalmacija i Hajduk najveći rasadnici nogometnih  talenata, međutim poznato je i to da je Hajduk desetljećima vodio katastrofalnu politiku kad je u pitanju zadržavanje mladih igrača, njihov razvoj i u konačnici transfer koji u klupsku blagajnu treba donijeti milijune.

Zbog čega, pobogu, Hajduk uopće traga tržištem ako u svojoj kući ima nadarenog talenta kojeg najozbiljniji sportski analitičari i nogometni treneri uspoređuju s Martinom Baturinom, također splitskim djetetom koji sada zabija za Dinamo u najvažnijim derbijima? Ne samo da ga uspoređuju nego tvrde da je riječ o kompletnijem i boljem veznjaku.

Tko koči Ćubelića da zaigra za prvu momčad umjesto Vukovića ili Atanasova? Je li ga Dambrauskas barem pri rezultatu 3:1 u Maksimiru mogao staviti u igru ako već  zna da je utakmica rezultatski gotova. To bi mladiću poput Ćubelića mnogo značilo za samopouzdanje, a i u tih nekoliko minuta ostavio bi dovoljno prostora da se nametne kao tema u navijačkim, medijskim i stručnim krugovima. Ukratko, Hajduk treba s njim učiniti što i sa Stipom Biukom.

Zašto, jednostavno, Hajduk svoju djecu ne može tretirati kao Dinamo i samo im dopustiti neometan razvoj? 

Hajduk može birati. Ili će sumanuto trošiti novac na igrače na zalasku ili će stvarati kostur od vlastitih talenata i prestati ih darivati zagrebačkom konkurentu.