Ni tri tjedna nisu prošla otkako je dotaknuo kopno u luci Fort de France u Martiniqueu, 22 dana nakon polaska na mitsku rutu preko Atlantika, a Ivica Kostelić prije dolaska u studio Večernjeg lista već je odradio i vikend u Svjetskom kupu na utrkama u Val d'Isereu. Neumoran u traganju za novim granicama koje treba pomaknuti, nakon velike skijaške karijere Kostelić je adrenalin i prostor za rast pronašao u off shore jedrenju i nakon tri godine ozbiljnog treninga prešao put od 7400 kilometara preko Atlantika. Vratio se vidno mršaviji i naravno, preokupiran novim obavezama, ali i dalje se uspješno stigne izgubiti propisno izgubiti prije dogovorenog intervjua, ovaj put pronašli smo ga u Večernjakovoj knjižnici. Kako nam je već ranije javljao s Atlantika, čitao je na moru najviše Orwella i Kafku.
Neumoran u traganju za novim granicama koje treba pomaknuti, nakon velike skijaške karijere Kostelić je adrenalin i prostor za rast pronašao u off shore jedrenju i nakon tri godine ozbiljnog treninga prešao put od 7400 kilometara preko Atlantika. Kako nam je već ranije javljao s Atlantika, čitao je na moru najviše Orwella i Kafku.
- Make Orwell fiction again, tako nekako mi je nakon povratka s putovanja - nasmijao se čovjek koji je u karijeri osvojio četiri olimpijske medalje, Veliki kristalni globus, 26 pobjeda u Svjetskom Kupu i 60 puta se penjao na postolje.
Iz šampionske karijere i obiteljske priče koja je inspirirala generacije, ne krije, crpio je iskustvo za prelazak u jedrenje. O tome, njegovoj i Janičinoj karijeri, njihovim počecima i nikad ispričanim detaljima smo dugo razgovarali.
Kako ste riješili prvi korak u off shoreu i skupili novac za put? Pričao si nam nedavno da ćeš i Janicu aktivirati da ti pomogne oko sponzora.
- Nije tajna da je ovo skup sport. U off shoreu pola snage odlazi na prikupljanje novca, a druga polovica ostaje za jedrenje. U mnogim slučajevima ne jedre oni koji su najbolji, izvrsni sportaši često nisu tu, već jedre oni koji imaju dobar budžet. Ako nemaš budžet, ostaješ na obali i po tome je ovo specifičan sport.
I u tome ima nešto sličnosti sa skijanjem, nije li tako barem u vašem slučaju?
- Jedrenje zapravo ima velikih sličnosti sa skijanjem, ali se na moru puno više oslanjate na tehnološke mogućnosti. Skija ne košta više od nekoliko tisuća eura, a brod može koštati milijune eura. Moj brod je rabljeni, on nije referenca, ali prosječno je u mojoj klasi potrebno izdvojiti oko 800.000 eura za novi. Mi nemamo novca ni da vratimo brod natrag teretnim brodom, zato mi jedrimo natrag.
Dakle, još jednom ideš preko Atlantika?
- Da, ali to će sad biti laganini. Naš brod je trenutno i dalje u Martiniqueu.
S partnerom Antoineom Callisteom bio na brodu neprekidno 22 dana, niste se nijednom posvađali?
- Nismo. Obojica smo strpljivi. Na brodu ne smiješ biti pretjerano emocionalan. Znate kako se kaže, treba povesti partnera na brod prije nego poduzmeš ozbiljne korake. Sedam dana u brodu, bez mogućnosti iskrcavanja. Najviše sam naučio dok sam vozio mali gumenjak. Respekt prema moru, kormilarenje na ruku, surfanje niz valove...
Smeta li ti kad govore da si nezasitan ili kad tvoju glad za vrhunskim rezultatom tumače kao narušavanje zdravlja?
- Nema vrhunskog sporta bez pomicanja granica, mislim da većina ljudi to shvaća. Smatrate li da svi ovi frajeri koji danas pobjeđuju u bilo kojem sportu to rade bez muke? Sport je otišao daleko, naprezanje je sve veće.
Danas je onda teže stvoriti neke nove Kosteliće?
- Mi smo bili posebni zbog okolnosti. Jako je važno u životu znati staviti u kontekst. On određuje i rezultat, a naš rezultat ne može se staviti u neko drugo vrijeme već on postoji samo u onom vremenu u kojem je stvoren. U tom vremenu, imaš nas koji nemamo love, Hrvatsku koja je na početku rata, skijanje koje je 308. rupa na svirali i mi tu želimo biti svjetski prvaci. Kako ćemo to postati, iz čega ćemo to stvoriti? Nemamo snijeg, nemamo novac, nemamo zainteresirano okruženje. Okolnosti su zahtijevale drugačiji pristup. Sredstva koja smo imali trebalo je uskladiti s ciljevima, a kako, to je sad ključno pitanje i esencija onoga što se pretvara u vrhunski rezultat. Snalažljivost je za nas bila ključna. Danas je puno lakše stvoriti Kosteliće, danas postoji skijaški savez, postoji cijeli sustav, utrka Svjetskog kupa na Sljemenu. U naše vrijeme reprezentacija nije funkcionirala, a sada funkcionira. Kontekst je bitno različit.
Je li to bio vaš najteži period, ratna 1992. godina?
- Da, negdje do 1995. godine je bilo najteže. Ali moram reći da je mit da smo spavali u šatoru. Spavali smo vani ili u automobilu. Ne znam je li udobniji automobil ili šator, ali samo želim reći da nikakvog šatora nije bilo. Ja sam spavao vani na otvorenom, a Janica je imala privilegiju spavati u automobilu kad je bila s nama.
Svi znaju za eksploziju u Salt Lakeu, ali mnogi ne znaju kako su izgledale njezine prve olimpijske igre.
- Imala je 16 godina i prvi put smo se tada razdvojili, bilo nam je jako teško. Otac i ja smo bili polomljeni, ja sam čekao svoju prvu operaciju, a Janica je u Nagano krenula sama. Nigdje nije bilo prijenosa i veći dio smo saznali preko telefona, stalno smo zvali. Nakon utrke Super G-ja tati je jedan pripiti funkcioner javio da je Janica završila sa 17 sekundi zaostatka. U tri sata ujutro razbijali smo glavu što se dogodilo, bilo nam je žao Janice, mislili smo o tome kako se nosi s tim jer je sigurno negdje ispala sa staze. Kasnije smo saznali da je zaostala zapravo 1,7 sekunde. A to je bio strahovit rezultat, prava senzacija. Onda smo bili tako sretni i plakali smo. Sjećam se da je nastupila tada u kombinezinu skijašice iz BiH jer nije imala svoje odijelo. Vidjelo se odmah da će Jana postati vanserijski šampion.
Nisi se osjećao kao da si u njezinoj sjeni, kako vi komentirate takve komentare?
- Često su mi to govorili, ali mi malo drugačije gledamo na to. Naši rezultatati su zajednički, mi ne bismo postojali jedno bez drugoga. Uvijek se pitam tko ne bi bio u sjeni Janice koja je rođeni šampion, nešto iznimno, nadnaravno nadarena i nadmoćna. Ona nije naročito fizički jaka, prosječna je, ali bila je mentalno jača od drugih. Nju baš ništa ne izbacuje iz takta, ona je ravna crta, s tim se čovjek rodi, a to je bilo u njoj. Svatko bi bio u sjeni Janice Kostelić. I Anja Paerson je bila u sjeni Janice, pa je i dalje jedna od najvećih u povijesti. No Janica je bila nadmoćna, s 24 godine se oprostila, a osvojila je sve u skijanju. Otišla je i dijelom jer je znala da uz nju otac nikad neće moći posvetiti meni dovoljno vremena. Ona je bila elementarna nepogoda.
Zbog Kostelića su se mijenjala i pravila u Svjetskom kupu, ukidale su se discipline. Gdje je svjetsko skijanje danas?
- Jake nacije i danas rade pritisak i koriste pogodnosti koje imaju, prirodne resurse i pravila koja su uspjela progurati. Nisu ti Austrijanci baš tako vrsni skijaši, iako su velika skijaška nacija, ali da su tako dobri ne bi ih pobijedili ljudi s asfalta. Dobri su prvenstveno zahvaljujući sustavu koji su stvorili te pravilima kojima rade ogroman pritisak. Kvote su najveći problem, pa jake nacije na račun masovnosti imaju veliki broj osiguranih startnih mjesta. To bi bilo kao da Rusi u kvalifikacijama za SP u nogometu igraju s dvije reprezentacije ili da Kanađani dođu na Olimpijske igre s tri hokejaške reprezentacije. Nema smisla, ali uspjeli su to progurati u skijanje. Kvote ne nagrađuju izvrsnost.
Zato si ulazak u cilj nakon trke preko Atlantika dočekao u hrvatskom dresu s brojem 64, u cijeloj karijeri izabrao si mitsku trku u Aspenu kao prijelomni trenutak?
- To nije bila svakidašnja situacija, mnogi su došli blizu kad bi se raspala staza, ali rezultat nitko nikad nije skinuo. Sa 64. mjesta došao sam do pobjede, a staza se nije raspala i tako sam stupio na veliku scenu. Na kraju sezone pobijedio sam u ukupnom poretku slaloma. Zato je to lijepa sportska priča, jer se autsajder profilirao do vrha. Jako inspirativno za mene. Upoznao sam puno autsajdera, znam kako je biti na tom mjestu. Osuđen si na borbu protiv sustava jer moraš pobijediti bogate Amerikance. Mi smo bili pojedinci protiv sustava. Mislim da su se ljudi zato i prepoznali u Kostelićima, tako sam ja to doživio kad bi mi prilazili.
Hoćete li ući u skijanje na nekoj funkciji?
- Ma ne, onda ne bih mogao biti na oceanu. A i zašto bih riskirao da se moram tamo s nekim "lojzekima" prepucavati. Najviše mi smetaju situacije u kojoj je vani dan, a netko me uvjerava da je noć.
Šteta za Janicu. Trebala je biti G.O.A.T.