Prepoznajete li ga? Bio je partner Ivaniševića, a Tarik im je prodao genijalnu foru

Sašu Hiršzona (50) svi znamo kao odličnog tenisača, posebno u parovima, u kojima je bio dugogodišnji partner Gorana Ivaniševića. Kao trener doveo je Karolinu Šprem do 17. mjesta na WTA listi, a vodio je i Željka Krajana. Već niz godina Saša je trener i direktor u svom TK Varteksu, a o svom sadašnjem radu kaže:

- Imamo skupine klinaca različite dobi i uživam raditi s njima. Neki od njih prilično dobro kotiraju na državnim listama. Nije lako raditi u klubu, to je jedna druga dimenzija, ali na kraju krajeva, tenis je tenis.

>> Prisjetite se legendarne skrivene kamere s mladim Tarikom Filipovićem

Karolinu Šprem preuzeli ste kad je ona imala 15 godina. Postigla je sjajne rezultate, no ostaje dojam da je mogla i više?

- Ona je napravila puno, igrala je četvrtfinale Wimbledona i bila 17. tenisačica svijeta. Treba doći do te pozicije, svi znamo da za to treba krvavo raditi. Nije to lako ponoviti, ali da, ostaje dojam da je mogla postići još bolje rezultate, da nije do kraja razvila svoj potencijal.

Viđate li nju i njezina muža Marcosa Baghdatisa često?

- Tu i tamo dođu, iako su sad više na Cipru jer su im i djeca - imaju dvije curice i dečka - krenula u školu. Dok je Marcos bio u pogonu, on je često znao trenirati kod nas u klubu, pa smo se i više družili.

A jeste li zadovoljni svojom karijerom?

- A slično se može reći kao i za Karolinu, moglo je biti i bolje. Ali dogodile su se neke loše okolnosti, pa i taj nesretni rat... No, kad vam sudbina s jedne strane nešto uzme, s druge vam da. Tako sam ja rano ušao u trenerske vode pa sam na vlastitom iskustvu i primjeru mogao ispravljati pogreške kod mladih s kojima sam radio. Ono što kažu: eh da mi je ova pamet a ona snaga.

Jesu li se vaša djeca okušala u tenisu?

- I sin, koji je već završio studij, i kćer, koja je treći razred srednje škole, trenirali su tenis, bili su i uspješni u tim nekim mlađim godinama, ali poslije su se odlučili za školu.

U vaterpolu je čest slučaj da su uspješni i otac i sin (Sukno, Bukić, Fatović, Paškvalin...), u tenisu je to rjeđe. Zbog čega?

- Možda mi i ne tjeramo puno našu djecu jer znamo kroz što sve trebaju proći. Puno je tu napora, odricanja, a sada su i druga vremena. Teško je klince privući u sport. Mi smo nekad po cijeli dan visili po terenima, osim tenisa igrali i druge igre, družili se, a sad se zna, trening je od tad do tad i - gotovo. Djeca su više pred kompjutorima, televizorima i na mobitelima. Uspjeh je ako ih pridobijete za bilo koji sport.

A viđate li bivšeg izbornika Krajana? Kako gledate na njegovu smjenu 2019.?

- Željko je i dalje s Polonom Hercog, ne viđamo se često. Njegovu smjenu ne bih uopće komentirao, ali ostaju njegovi izbornički uspjesi: 2016. finale, 2018. naslov.

Legendarna je vaša suradnja s Goranom Ivaniševićem s kojim ste u parovima osvojili dva turnira, bili u četvrtfinalu OI u Atlanti..., u kakvim ste odnosima danas?

- Mi smo se družili još kao klinci s 10-11 godina, zajedno smo prošli puno toga. I dan-danas smo si dobri. Nedavno je Goran bio u Varaždinu jer mu je sin nastupio na jednom turniru 16-godišnjaka. Sjetimo se u tim razgovorima raznih dogodovština, proživjeli smo zbilja lijepe trenutke, posebno u Davisovu kupu. Mi smo tad u reprezentaciji bili kao jedna familija. Tenis je pojedinačni sport, pa kad igrate za momčad, za reprezentaciju, to je posebno raspoloženje i poseban gušt.

Moglo se to vidjeti i u znamenitoj Skrivenoj kameri Tarika Filipovića iz Osijeka 1997. uoči susreta s Marokom. Kako je to vama izgledalo?

- Samo je izbornik Željko Franulović možda znao o čemu se radi, Tarik se najavio i mi smo ga prihvatili. Čitao je pjesme o Goranu i reprezentaciji, poslije je i Gorana pozvao da čita njegovu pjesmu... Mi smo crkavali od smijeha, a poslije smo shvatili da se radi o Skrivenoj kameri. Bio je pravi šou, Tarik je to zbilja dobro izrežirao i odglumio. Uostalom to se još može vidjeti na YouTubeu.

Da, isplati se pogledati, posebno zbog frizure Ivana Ljubičića. Nego, kakav je Goranov sin Emanuel?  

- Dobar je, što bi Dalmatinci rekli: ima mota. U kom će se smjeru razvijati i gdje će završiti, to ne znamo, ali Goran kaže da ima i volju i želju za treniranjem, a to je najvažnije. Mojoj se kćeri jednom nije trčalo jer je bila oprala kosu...

Zaigrate li vi još ponekad tenis?

- Kad me pozovu, igram na raznim humanitarnim turnirima, dva sam i osvojio. A igram i za Varteks u lokalnoj veteranskoj ligi. No, nemam puno vremena za igranje, malo na treninzima pokažem mlađima i to je to. Rad u klubu iziskuje puno vremena i energije, brojni su tu problemi koje treba rješavati, a ja sam i predsjednik Teniskog saveza Varaždinske županije i kao takav član Skupštine HTS-a.

I kako ocjenjujete situaciju u našem tenisu?

- S obzirom na sve probleme, od kojih je nedostatak infrastrukture najveći - nemamo dvorane a i ostali smo bez Nacionalnog teniskog centra - mi smo pravo svjetsko čudo. I u tenisu i u sportu općenito. Pa, pogledajte kako nam izgleda Dinamov stadion u Maksimiru. S malo ulaganja postižemo sjajne rezultate. A kad neke stvari popravimo, ja vjerujem da ćemo biti još bolji - zaključio je Saša. 

>> Nikad iskreniji Goran Ivanišević: Progovorio o Draženu, Hajduku, Đokoviću i najtežim trenucima