Kako moj biološki sat sve brže otkucava, tako mi se po glavi često vrte najgore misli, a uoči današnje utakmice osjetio sam posebnu emociju. Često sam posljednjih dana komunicirao sa Zlatkom Kranjčarom, mojim sinom iz 82., i znam kako se sada osjeća, no kada sam se jučer ujutro čuo s njim, na oči su mi navrle suze. Njegova izjava: "Svi ste uz nas i mi to osjećamo, hvala!", dokraja me dirnula. Ta poruka Hrvatskoj koja toliko voli svoju reprezentaciju, taj osjećaj pripadnosti otkriva da je ozračje u momčadi fantastično, da su svi usredotočeni na tu bitku, a to je ono što nas može ohrabriti uoči tako velikog dana.
O taktici smo pisali već mnogo puta, pa ću ponoviti da niti jednog trenutka naši igrači ne smiju biti impresionirani, da niti jednog trenutka ne smiju početi razmišljati o tome protiv koga večeras igraju. U našem je duhu da igramo, baš kao što to čine i Brazilci, da svaki igrač da sve od sebe i da uzdignute glave može nakon utakmice pozdraviti navijače.
Uspijemo li neutralizirati vlastite pogreške, tada bi se ta utakmica mogla pretvoriti u nešto što priželjkujemo, a to je da na početku turnira ne izgubimo. Osjećam i da nećemo biti. Štoviše, nešto mi govori da ćemo večeras svjedočiti senzaciji. Za mene su hrvatski nogometaši oduvijek najbolji na svijetu, samo im treba izbornik koji ima hrabrosti, a Cico je, nasreću, takav, zna ih povesti i usmjeriti pravim putem.
Neobično sam sretan što ću danas biti u Berlinu, žao mi je samo svih onih koji bi to također željeli, ali nemaju za to mogućnosti. E, baš za takve, za sve, danas ćemo u Berlinu uživati u dobroj igri i, vjerujem, pobjedi Hrvatske.