Vujović: Naši rivali izgubili bi utakmicu i prije dolaska u Split

One slike iz legendarne serije Velo misto, kada pune tribine čekaju što će kurir koji u Hajdukovu domu sluša jedini radio javiti s gostovanja bijelih, doista su stvarne. Hajduk i Stari plac, odnosno Plinara, uvijek su bili nešto posebno.

Svi su igrači i navijači osjećali tu posebnost Starog placa, sve od Šime Rauniga, koji je koljenom postigao onaj prvi povijesni pogodak davne 1911. godine, pa do Miše Krstičevića, koji je 1979. godine u utakmici protiv Dinama bio posljednji strijelac na Starom placu.

– A tko bi zaboravio taj pogodak, najdraži mi je u karijeri. Sjećam se kao danas, Šurjak je nabacio, a ja zabio. Dobio sam i trofej za taj gol, amforu koju čuvam kao nešto najsvetije – prisjeća se Krstičević.

Zlatko Vujović svoje prve igračke korake odradio je na Starom placu.

– To se jednostavno ne može opisati. Mi smo kao klinci, bilo bi nas pedeset u grupi, radili na pješčanom terenu koji se nalazio ispod istočne tribine. Nikomu nije smetalo što nas je puno, bila su to neka druga vremena – priča Zlatko.

Igranje je također bilo nešto posebno.

– Taj osjećaj bliskosti s publikom jednostavno je bilo nemoguće izbjeći. Kada bi na stadion došlo pet tisuća ljudi, osjećao bih kao da je to neko grotlo. A da ne govorim što je to bilo kad su tribine bile ispunjene do posljednjeg mjesta. Mi smo u takvim uvjetima igrali kao navijeni, bliskost s publikom dodatno nam je dizala adrenalin, a protivnik bi bio blijed od straha. Nije se tada uzalud govorilo da naši protivnici gube utakmice i prije nego što dođu do Splita. Mi smo stalno trenirali na tom terenu, poznavali smo svaku travku – kazuje nam Zlatko Vujović.

Igrao je on i na Poljudu, na kojem Hajduk nikada nije bio prvak bivše države. Zbog toga je Poljud nazvan "ukletim stadionom", a zla sudbina bijelih povezivala se s podzemnim vodama.

– U odnosu na Stari plac, na Poljudu ne osjećaš navijače, to je neusporedivo – zaključio je Vujović.