Dvije godine već Veselin Vujović (55) iz momčadi PPD Zagreba izvlači maksimum, a senzacija u Mannheimu, nokaut vodeće momčadi Bundeslige i vjerojatnog prvaka Njemačke za ulazak u četvrtfinale LP-a, remek-djelo je kakvo jednom ispadne iz kista.
Kad igrate protiv na papiru toliko jačih suparnika kao što je Löwen, onda trener ipak ovisi o tome na koliko se igrača može osloniti. A Vujovićev je naslonjač, vidjelo se to na Uskrs, širok kao Dunav. Fokusirali su se na Šebetića, pribojavali možda Pavlovića i tradicionalno pratili Horvata. A Nijemce su šamarali Stefan Vujić i Tin Kontrec, što nitko izuzev njihova trenera ni u Zagrebu nije očekivao, a kamoli u stožeru Löwena, da bi ih dotukao Marković za kojeg smo pomislili kad je dolazio da je potpuno suvišna investicija, a ispao je Vujin matador.
Najveći pothvat u opusu
U dvije godine Vujović je vratio hrvatskog prvaka u razred europskih velikana, ali i sebi priskrbio legitimaciju kakvu možda do sada nije imao. Jer, ni novinari iz Beograda i Skoplja ne mogu se sjetiti takve senzacije u režiji nekad najboljeg rukometaša svijeta iako je i kao trener Ciudad Reala i Vardara te izbornik reprezentacije Srbije i Crne Gore imao lijepih ostvarenja, kao kad je u Areni Zagreb (očito mu je naš grad zapisan u zvijezdama) osvojio prvu SEHA ligu protiv favoriziranih Zagreba i Metalurga, ili kad je Ciudad Realu 2002. donio prvi europski trofej – Kup kupova. Ali, ipak je 2014. stigao s reputacijom pomalo divljeg trenera koji se često obračunavao sa sucima ili suparnicima. U Zagrebu se nekako uozbiljio, trenerski odrastao, maksimalno je koncentriran na teren, pritišće suce točno u onoj mjeri u kojoj je to dovoljno i normalno, kao što je bilo u Mannheimu kad je poništen pogodak Markovića s centra. Nije presudilo.
Zaslužuje ovacije
PPD Zagreb drugu je godinu zaredom u četvrtfinalu LP-a, a trijumf na njemačkom tlu nakon trinaest godina Vujovićev je certifikat s kojim može doći u bilo koji europski klub, od Barcelone, PSG-a pa nadalje i reći: “Izvol’te, gospodo, ovo je moja kandidatura”. I nitko ne bi pogriješio da ga uzme za trenera. Da ima samo pola PSG-ova kadra, bio bi dovoljno jak ne samo da osvoji naslov prvaka Europe nego i da ih niže kao u igračkim danima.
Zagrebova je sreća što ga ima u njegovim možda i najboljim trenerskim godinama, a njegova je što je PPD Zagreb sad sređeniji klub nego što je bio čak i zlatnih devedesetih. Nevjerojatni talent za motivaciju, jer svaki Vujovićev igrač na terenu djeluje kao da igra pod dojmom da je baš on najbitniji, taktičar s instinktom šahovskog velemajstora i osjećajem za iznenađenje koje pripremi svakom suparniku uz neizmjerno znanje iz čudesnog igračkog opusa, daju čudovišnog trenera koji se pristupom i silnom vjerom u pobjedu protiv objektivno jačih najviše približio Ćirinoj voljenoj maksimi “Budimo realni, tražimo nemoguće”. Nova epizoda već protiv PSG-a. Vjerojatno mu je čak i sreća da sve to ne radi u nogometu jer bi ga “jal ovoga grada”, slava Tenžeri, već pojeo. Ovako možda na predstavljanju dočeka stojeće ovacije pune Arene. Zaslužio je “Vujo, Vujo”.
Drago mi je što je RK Zagreb ušao u četvrtfinale lige prvaka jer sportskim klubovima u Hrvatskoj u bilo kojem sportu od devedesetih godina to je nemoguća misija. Zato čestitam gospodinu Vujoviću i nadam se kako će dugoročno voditi Hrvatsku rukometnu reprezentaciju! To sasvim sigurno i zaslužuje. Što se tiče utakmice, nema ništa bolje nego kad David sruši Golijata.