Treći travnja vrlo je poseban dan u povijesti Košarkaškog kluba Cibona. Naime, baš tog nadnevka zagrebački je klub osvojio oba svoja naslova klupskog prvaka Europe. Godine 1985. u atenskom finalu protiv Reala te godinu poslije u Budimpešti, u nezaboravnoj završnici protiv Žalgirisa (94:82).
Gubimo 16!? Nema problema
Taj drugi Cibonin finale, u kojem su morali donijeti jednu vrlo tešku odluku, sudački su vodili Talijan Fiorito i Grk Rigas, a na podbacivanje prve lopte izašli su s jedne strane Dražen Petrović, Cvjetićanin, Ušić, Nakić i Arapović odnosno Homičus, Kurtinaitis, Jovajša, Čivilis i Sabonis. Premda u odnosu na prethodnu godinu nisu imali Andra Knegu, koji je otišao trbuhom za kruhom u Španjolsku i prvog razigravača Aleksandra Petrovića, koji je završio na služenju vojnog roka, Zagrepčani su proglašeni za favorite ovog finala. Bez obzira na to što su nasuprot sebe imali četvoricu iz startne petorke reprezentacije tadašnjeg Sovjetskog Saveza koja će samo dvije godine poslije osvojiti olimpijsko zlato.
U odnosu na Atenu, Cibona je imala i novog trenera, Željka Pavličevića. A dugogodišnji Novoselov asistent jako je dobro obavio posao koji nije mogao obavljati njegov mentor Mirko Novosel koji je izabran za predsjednika Organizacijskog odbora zagrebačke Univerzijade.
Dok je Novosel “gradio” današnji KC Dražen Petrović i takozvani Cibonin toranj, a danas je to Agrokorov poslovni toranj, novu europsku krunu trenerski je oblikovao popularni Spiker koji se pokazao jako dobrim komunikatorom i motivatorom.
– Moj primarni zadatak od početka te sezone bio je postavljanje kvalitetnih međusobnih odnosa. Bez obzira na neke incidentne situacije, odnosi u momčadi bili su na visokoj razini, a najbolja ilustracija toga je utakmica s Limogesom u Zagrebu. Gubili smo na poluvremenu 16 razlike, a niti jedan igrač drugome u poluvremenu nije predbacio “ti si promašio”, “ti si krivo dodao” ili nešto slično – kazao je Pavličević za jedne tadašnje novine uoči budimpeštanskog finala.
Željko Pavličević i danas s velikim guštom priča o tim danima i jako se dobro sjeća važnih detalja.
– Ključ tog finala bio je riješiti problem Sabonisa. Šuterski smo im mogli parirati, no za Sabonisa tada nitko nije imao pravog lijeka. Naš centarski par bili su Arapović i Vukičević, no Sabonis je bio viši i korpulentniji od njih i to nam je predstavljalo problem, no rješenje koje nam je donijelo naslov našli smo u Mihi Nakiću. A njega smo na Sabonisu isprobali već u Kaunasu, u utakmici sa Žalgirisom u skupini Kupa prvaka. Nakić je imao ogroman raspon ruku, dobro se postavljao i Sabonisa je činio nervoznim. Na koncu je Sabonis nakon nekoliko dobrih obrambenih akcija izgubio živce pa je nokautirao Nakića i zaradio isključenje.
A dogodilo se to kod Cibonina vodstva 68:61. Detalje tog nasrtaja ispričao nam je upravo Miha Nakić, kojeg i danas u razgovorima o Ciboninoj slavnoj prošlosti ljudi najčešće pitaju baš za taj detalj. Jednako kao i za onaj pobjedonosni koš protiv Zvezde dvije godine prije.
– Našao sam se u jednoj kontri u kojoj me je Krapikas grubo faulirao. Kad mi se još i pokušao unijeti u lice, podignuo sam lakat prema njemu i odgurnuo ga, na što je Sabonis dotrčao s centra i gurnuo me u reklame. Kako Sabonis u toj akciji uopće nije sudjelovao, već je isfrustriran dotadašnjom igrom nesportski reagirao, uslijedilo je njegovo isključenje. A to nam je u završnici utakmice značajno olakšalo stvar.
Tek sad se vidi koji je ovo rezultat i generacija bijo-la,kapa do poda svaka čast bojim se da se više ovo neće ponoviti.