Nazivaju ga najvećim boemom hrvatskog nogometa. Pušio je dvije kutije cigareta dnevno, vodio buran noćni život, ali na treninge je uvijek dolazio spreman i trčao najviše od svih. Dragovoljac je Domovinskog rata, a prije nekoliko godina uspješno je pobijedio tešku bolest.
Legendarni desni bek i zadnji vezni Nikica Cukrov četiri je godine proveo na Kantridi i pet na Poljudu. S Rijekom je osvojio dva kupa, s Hajdukom jedan. Odigrao je 17 susreta za A i isto toliko za olimpijsku reprezentaciju Jugoslavije.
U Rijeci je igrao s Desnicom i Hrstićem, u Hajduku sa Šurjakom, Mužinićem, braćom Vujović, Gudeljom i Sliškovićem.
Nakon Hajduka imao je kratku inozemnu karijeru, godinu dana igrao je za francuski Toulon. Onda se ozlijedio, završio na operaciji i vratio se u rodni Šibenik. Htio se oprostiti, ali nagovorili su ga da još igra.
– Samo me nemojte pitati volim li više Hajduk ili Rijeku. To je kao da pitate majku koje joj je dijete draže. S Rijekom sam osvojio dva kupa zaredom, imali smo sjajnu generaciju, ali Hajduk je u to vrijeme ipak bio igrački jači. Davao je osam reprezentativaca. Dobro, ja sam hajdukovac, ali oba kluba volim.
Sedamdesete su bile najtrofejnije u povijesti Hajduka. U osamdesetima, kada ste vi igrali, također je bila dobra momčad, ali trofeji su nekako izostali?
– Istina, nismo uspjeli uzeti prvenstvo. A čujte, i drugi su klubovi bili jaki. Ona zlatna generacija s Juricom Jerkovićem, Oblakom, Žungulom, Šurjakom i Peruzovićem se već razišla. Došli smo mi mlađi, ali i u drugim klubovima stasali su dobri igrači.
Koja vam se utakmica iz tog razdoblja posebno urezala u sjećanje?
– Bilo je milijun velikih, jakih utakmica, posebno u Europi. Mene i danas pamte po onom golu Bordeauxu s više od 30 metara u jesen 1982. Ljudi me vide na ulici i kažu: “A jesi ga zabija”. Bio je aut za nas, mislim da ga je izveo Jelikić. Zagradio sam svog igrača u primanju, lopta je lijepo odskočila i vidio sam golmana da je izašao prema naprijed. Iz prve sam potegao, lobao ga i odsjela je u suprotne rašlje. Pokojni Mladen Delić vikao je Cukrov, Cuki, Cuker. A minutu prije toga rekao je da bi sad bilo dobro dati i četvrti gol. I dali smo ga, ali na kraju nije bilo dovoljno. Dobili smo s 4:1, ali u Francuskoj smo izgubili s 4:0. Bile su to specijalne utakmice, specijalni uvjeti, počevši od suđenja do toga da neki igrači nisu bili unutra, čisti. Osim toga, mi smo bili istok, a oni zapad. I danas ima utakmica gdje za Uefu nije profitabilno da prođe neki manji klub, a zamislite u ono vrijeme.
To nije jedina utakmica za pamćenje?
– Bilo je još lijepih trenutaka u karijeri, ali i tužnih. I danas mi je teško kad se sjetim polufinala Kupa Uefe protiv Tottenhama. U Splitu smo pobijedili 2:1, a u Londonu izgubili 1:0. U uzvratu nismo mogli igrati Slišković, Zlatko Vujović i ja jer smo bili ozlijeđeni. A te 1984. smo imali stvarnu odličnu momčad, igrali smo strašno. U finalu su dobili Anderlecht, ali mi smo kao momčad bili daleko bolji od njih. Nažalost, dobili smo jedan slučajan gol i to je to.
Usporedite onaj Hajduk u kojem ste vi igrali s ovim današnjim?
– Nemoguće je to uspoređivati. Nedvojbeno je da su ondašnji igrači bolji od današnjih, iz jednostavnog razloga što mi nismo smjeli ići van do 28. godine. Zamislite da Hajduk sada vrati sve igrače koji su u inozemstvu. S tolikim iskustvom i kvalitetom normalno da bi bili bolji. Danas u Hajduku nitko neće ostati tri godine ako je dobar. Znači, bilo bi iluzorno razmišljati da ćemo mi sada napraviti neki veliki Hajduk. Za to, jednostavno, nema novca.
Što se događa s Hajdukom?
– Događa se ono što i s većinom naših klubova. Mladi talentirani igrači odlaze rano u inozemstvo, dok još nisu ni stasali. Pokušavaju se negdje uhljebiti. Svatko želi svoje dijete što ranije prodati i uzeti novac na njemu. Ima milijun menadžera, u moje vrijeme bilo ih je dva i pol za cijelu Jugoslaviju. U Hrvatskoj postoje možda dva kluba koja imaju novca i pristojno plaćaju igrače, sve je drugo smiješno. Hajduk ne može zadržati kvalitetnog domaćeg igrača, a izvana dovesti kvalitetnog igrača za 200 ili 300 tisuća eura je nemoguće.
Možda nije problem što kvalitetni igrači odlaze, nego što odlaze gotovo za badava. Vlašićev transfer je više iznimka?
– To su zakoni potražnje na tržištu. Da više vrijede, više bi ih i platili. Da bi se prodao, moraš igrati u reprezentaciji. Primjerice, Dinamo je stalno u Europi, igra u Ligi prvaka, igrači su im u reprezentaciji i imaju svoje veze, poznanstva. Ne možete vi doći u Bayern i reći: “Evo, ja bih vam dao tog igrača”. Neće te ni primiti. Svatko pita igra li za reprezentaciju. Ako ne igra, kakav je to igrač?
Zadnju titulu Hajduk je uzeo 2005., jeste li tužni zbog toga?
– Normalno da sam tužan, ali to je neminovnost, protiv toga se ne može. Dinamo je dominantan, ima novca koliko hoće, dobije od Grada Zagreba, od sponzora, pokriven je skautima. Nema igrača u Hrvatskoj kojeg on zamisli da ga ne dovede. I tu se ne može parirati.