Od samih početaka pa sve do 1991. hrvatski nogomet razvijao se u državama i režimima koji su imali autoritarna, pa čak i diktatorska obilježja. U svim političkim sustavima i društvima u kojima se Hrvatska nalazila u 20. stoljeću nogomet se nije smatrao samo igrom i razonodom nego često i zamjenom za rat. Raspadom Titove Jugoslavije te stvaranjem samostalne i neovisne hrvatske države osamostalio se i hrvatski nogomet. Nakon rata i osamostaljenja nogometna je reprezentacija Hrvatske u vrlo kratkom razdoblju postala jedna od najuspješnijih svjetskih nogometnih reprezentacija.
Hrvatski je nogomet, prije svega zahvaljujući rezultatima reprezentacije i vrhunskim igračima koji su igrali i igraju u najjačim svjetskim klubovima, postao svojevrstan fenomen, pogotovo s obzirom na veličinu zemlje i broj stanovnika. Naime, nogomet je sportsko natjecanje koje se često izjednačuje s nacionalnim prestižem, posebno kad igra nogometna reprezentacija određene zemlje. Nogomet je važan čimbenik hrvatskog društva jer privlači ljude iz svih društvenih slojeva ili, kako je jedan istaknuti nogometni dužnosnik kazao: "Nogomet je jedna od stožernih vrijednosti hrvatskog društva." Kratak je to siže upravo objavljene knjige "Hrvatska nogometna samostalnost" Davora Kovačića, upravo objavljene u izdanju zagrebačke izdavačke kuće Despot infinitus. Autor vrlo iscrpno analizira početke hrvatske nogometne povijesti koja datira u rane devedesete.
Početkom rata u hrvatske vojne postrojbe odlazili su pripadnici BBB-a, Torcide, Armade, Kohorte i drugih navijačkih skupina, dok su Delije i Grobari bili u srpskim vojnim postrojbama, tako da su prvi sukobi u ratu bili na neki način nastavak sukoba hrvatskih i srpskih navijača prije rata. Pripadnici navijačkih skupina u obranu Hrvatske uključili su se od samoga početka rata, često su s bojišta odlazili na utakmice svojega kluba, pa bi se ponovno vraćali na bojište. Na bojišnicama su se mogli uočiti vojnici s navijačkim šalovima i drugim obilježjima svojih klubova. Navijači su prošli gotovo sva bojišta diljem Hrvatske, od Vukovara do Dubrovnika te u Bosni i Hercegovini. Ispod zapadne tribine Dinamova stadiona pripadnici BBB-a postavili su 13. svibnja 1994. spomenik s tekstom "Svim navijačima Dinama za koje je rat počeo 13. svibnja 1990. na stadionu 'Maksimir', a završio se polaganjem svojih života na oltar domovine Hrvatske". Svojim poginulim pripadnicima na Dan državnosti 30. svibnja 1993., kada se igrala prvenstvena utakmica između Hajduka i Croatije, Torcida je podigla spomen-ploču na sjeveroistoku stadiona na Poljudu. Do 3. ožujka 1993. godine poginulo je 27 pripadnika Torcide i najmanje 60 pripadnika BBB-a. Spomen-ploče poginulim navijačima u ratu postavili su na stadionima pripadnici riječke Armade, osječke Kohorte, vinkovačkih Ultrasa, zadarskog Tornada, šibenskih Funcuta i drugih navijačkih skupina.
Treba istaknuti da su se igrači hrvatskih klubova u tom vremenu bavili humanitarnim radom i darivali krv za ranjene vojnike. Većina igrača prijavila se u novoosnovanu sportsku četu ZNG-a. Predsjednik Franjo Tuđman smatrao je da sportaši trebaju biti veleposlanici Hrvatske, da se koncentriraju na osvajanja odličja i promociju mlade države Hrvatske, "da svijet vidi da je živa i da će opstati", stoga istaknutiji sportaši, među kojima i nogometaši, nisu pozivani u vojsku. Slaven Bilić, koji je 1993. prešao iz Hajduka u njemački Karlsruhe, ističe da su hrvatski nogometaši tada u inozemstvu ponosno predstavljali svoju zemlju. Bilić je govorio kako su sportaši tada osjećali i krivnju gledajući kako njihovi vršnjaci odlaze u rat. Međutim, dok su istaknuti hrvatski nogometaši zarađivali u Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj, Italiji i drugim europskim zemljama, jedan je perspektivni nogometaš, tada još maloljetnik, branio Osijek na prvoj crti bojišta s puškom u ruci.
Petar Krpan, tada sedamnaestogodišnjak, umjesto da ode na neko sigurnije mjesto te nastavi školovanje i igranje nogometa, ostao je u Osijeku braneći grad s puškom u ruci te je nositelj spomenice Domovinskog rata. Krpan je postao prvotimac Osijeka i poslije lisabonskog Sportinga te je bio član vatrenih koji su na SP-u u Francuskoj 1998. osvojili brončanu medalju. O svom odlasku na prvu crtu Krpan je izjavio: "Rat kao rat, ne volim to toliko ni spominjati iako su to 'lijepe' uspomene, ovo 'lijepe' pod navodnicima. Uvijek kad su obljetnice ili nešto, spominje se taj rat, no nitko ga se ne želi sjećati zbog svega što se dogodilo. Ipak si tu izgubio neke prijatelje. Iako nam je svima na ponos što smo branili zemlju. Tu su i neke uspomene koje te vežu za taj ratni period. Što da vam kažem, maloljetno dijete otišlo na prvu liniju. Rat je naša povijest."
Tadašnji kapetan hrvatske nogometne reprezentacije Zvonimir Boban isticao je da je Petar Krpan jedini pravi heroj te generacije vatrenih pa je na SP-u u Francuskoj 1998. u znak poštovanja nosio njegovu akreditaciju, dok je svoju prepustio Krpanu. Zvonimir Boban je u siječnju 1992. izjavio kako je spreman otići pod oružje, "obući uniformu hrvatskog vojnika i otići na bilo koji položaj". U to su vrijeme igrači Dinama, odnosno HAŠK Građanskog, svaki mjesec četvrtinu plaće odvajali za HV. Unatoč ratnim uvjetima, nogometni su klubovi nastavili treninge. Tako je nogometaše Inkera iz Zaprešića, iako je bila oglašena zračna uzbuna, trener Ilija Lončarević poveo na trening. Negdje na polovini treninga iznad njih je preletio zrakoplov Jugoslavenske narodne armije (JNA) i ispalio raketu prema TV odašiljaču na Sljemenu. Hajduk je trenirao na poljudskom stadionu, o čemu je Igor Štimac poslije rekao: "Bila je svakodnevica živjeti pod zamračenjima, zračnim uzbunama, a trenirati… uh. Prekoputa Poljuda je vojarna Lora, gdje je JNA imala snajpersko gnijezdo i svako malo bi se igrali i pucali po staklu Poljuda. Ulaz je bio posve izrešetan i bilo je škakljivo dolaziti na treninge. Stanko Poklepović tjerao nas je da treniramo dvaput na dan iako ujesen te 1991. uopće nije bilo lige. Trebali smo pretrčavati i provlačiti se do terena."
Hajdukov fizioterapeut Domeniko Sisgoreo rekao je da su policajci i vojnici u odorama JNA dolazili na Poljud i tražili da Hajduk vrati srebrni trofej Kupa maršala Tita koji je osvojen pogotkom Alena Bokšića u Beogradu protiv Crvene zvezde u svibnju 1991. godine, nekoliko mjeseci prije. Hajdukov ekonom Juko Strinić dugo je skrivao taj vrijedni trofej, koji je na koncu vraćen u vitrine Poljuda, gdje stoji i danas kao podsjetnik na ta vremena. Luki Modriću, jednom od najboljih hrvatskih igrača u povijesti, 1991., kad je bio šestogodišnjak, na području Obrovca srpske su paravojne skupine ubile djeda, a Luka se s obitelji morao kao prognanik preseliti u Makarsku te zatim u Zadar. Mario Mandžukić je iz rodnog Slavonskog Broda, zbog ratnih prilika, s roditeljima izbjegao u Njemačku, ali su se kasnije vratili domovinu.
Neki od kasnije poznatih igrača i reprezentativaca, kao Vedran Ćorluka i Dejan Lovren koji su rođeni u BiH, morali su napustiti svoje rodne gradove Derventu i Zenicu i iseliti se u Hrvatsku, odnosno Njemačku. Neki su igrači, poput Matea Kovačića, rođeni u inozemstvu jer su im roditelji morali napustili BiH zbog ratnih prilika. Stvaranjem samostalne RH predsjednik Tuđman ponudio je treneru Miroslavu Blaževiću da uđe u politiku i bude ministar sporta. O toj ponudi prvog hrvatskog predsjednika Blažević je rekao: "Tuđman je imao viziju da budem ministar sporta, što sam odmah prihvatio. Sve dok mi jedan mudar čovjek nije rekao: 'Pa, Ćiro, ti ne znaš ni povijest. Kako bi onda mogao biti ministar.' Ja sam ga poslušao i javio da nisam zainteresiran. Tuđman je tada izabrao Novosela, a on je znao isto kao i ja. Dakle, pojma nije imao. I ja sam tako ostao nogometni trener". Blažević je dodao da je Tuđmanov najveći uspjeh to što je upravo njega izabrao za hrvatskog izbornika.
"Stvaranjem i osamostaljenjem Republike Hrvatske počinje novo razdoblje hrvatskog nogometa te se željelo izbjeći odnose u nogometu kakvi su bili za vrijeme socijalističke Jugoslavije, diktirani iz NSJ-a na beogradskim Terazijama. Međutim, suprotno očekivanjima i nadanjima, iz Jugoslavije je u hrvatskom nogometu naslijeđeno i ono najgore – kriminal i korupcija. Nažalost, metastaze naslijeđene iz Jugoslavije nisu prerezane nego su nastavljene, iako su nove društveno-političke prilike i drukčiji način života zahtijevali promjenu upravljanja. Kada je osnivan HNL postojao je dogovor da nestanu sve ružne stvari iz jugoslavenske lige, ali se to, nažalost, nije dogodilo. U hrvatskom je nogometu mnogo nepravilnosti te je stvoreno pogodno tlo za kriminal i korupciju. Klupski je nogomet u mnogo navrata u samostalnoj Hrvatskoj pokazivao simptome propadanja. Korupcijski skandali doveli su hrvatski nogomet, odnosno klupski nogomet, na vrlo nisku razinu.
Nogomet u Hrvatskoj obilježen je prigovorima zbog manipulacija i korupcije, sumnjivim transferima igrača, a dijelom čak i mafijaškim strukturama. Pritisci, diskriminacija, prijetnje i prisila igrača na jednostrani raskid ugovora, neredovita uplata doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje te izostanak mjesečnih primanja samo su neki od problema hrvatskog nogometa. Temeljni nedostaci HNL-a su: financijska stabilnost, stručna logika rada i institucionalna ravnopravnost. Dok je hrvatski ligaški nogomet suočen s mnogim teškoćama i problemima, kult hrvatske nogometne reprezentacije stvoren je početkom devedesetih i zadržao se sve do danas. Naime, nogomet, a posebno uspjesi reprezentacije, u Hrvatskoj se shvaća i kao poluga za jačanje države. Hrvatska nogometna reprezentacija od početka je imala snažan politički i domoljubni poticaj. Od početka stvaranja Republike Hrvatske, trećeg mjesta na SP-u Francuskoj 1998., pa sve do osvajanja drugog mjesta na SP-u Rusiji 2018., i trećeg mjesta na SP u Katru 2022. nastupi nogometne reprezentacije bili su u znaku nacionalne identifikacije i afirmiranja Hrvatske ne samo na sportskom nego i na političkom planu.
Uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije dijelom prikriva i u drugi plan stavlja negativnosti i protuzakonite pojave u klubovima i na hrvatskim stadionima. Jednako tako uspjesi hrvatske nogometne reprezentacije na zelenim terenima često su zasjenjeni medijskim prijeporima kako lijevih i desnih političkih opcija tako i "običnih" građana. Dok je za lijevi politički spektar i dio građana primjerice pjevanje pojedinih pjesama na dočecima nogometaša "ustaštvo, fašizam, ksenofobija" i sl., za desnu političku opciju i dio pučanstva Lijepe Naše to je iskazivanje domoljublja i nacionalnog ponosa. Prijepori se vode i oko toga koliko su uspjesi nogometaša zaslužni za afirmaciju i bolju prepoznatljivost Republike Hrvatske u svijetu. Dok su za dio hrvatske javnosti nogometaši kao i svi sportaši "najbolji ambasadori" i promicatelji ugleda Hrvatske u svijetu, za druge nogometni i općenito sportski rezultati nemaju nikakav relevantan utjecaj na međunarodnu prepoznatljivost Hrvatske. Pri tome i na jednoj i drugoj strani ima pretjerivanja u svrhu dobivanja jeftinih političkih bodova jer se na kraju krajeva kroz jednu ni manje ni više običnu sportsku igru prelamaju svi politički i društveni animoziteti hrvatskog društva, navodi autor. U knjizi su obrađeni najvažniji događaji u nogometu od početka raspada socijalističke Jugoslavije osamdesetih.
Zatim je obrađen nogomet u ratnom razdoblju u samostalnoj Hrvatskoj kada je sport, a posebno nogomet, bio važan dio nacionalne homogenizacije, odnosno stvaranja osjećaja nacionalnog jedinstva i izgradnje hrvatskog nacionalnog identiteta. Obrađena su i sva nogometna prvenstva u Hrvatskoj od prvih ratnih pa sve do 2018., kada zahvaljujući srebrnoj medalji na SP-u u Rusiji Hrvatska postaje nogometna velesila. Prikazan je položaj i problemi koji opterećuju hrvatski nogomet, privatizacija i poslovanje hrvatskih klubova, djelovanje sindikata u hrvatskom nogometu, frakcijske borbe u čelnoj kući hrvatskog nogometa i dr. Posebno je obrađeno stvaranje i nastupi hrvatske nogometne reprezentacije. Analizirani su uspjesi i rezultati hrvatske nogometne reprezentacije u odnosu na reprezentaciju Jugoslavije kao i nogometnih reprezentacija zemalja nastalih na bivšem prostoru raspale države, a prikazan je i utjecaj igrača iz hrvatske dijaspore i BiH na rezultate i uspjehe hrvatske nogometne reprezentacije. Svakako preporuka za ljubitelje vatrenih u Hrvatskoj i svijetu.