Neki sportaši i navijači negativno su se očitovali o perspektivi održavanja utakmica pred praznim tribinama, ali klubovi i lige nemaju drugih opcija ako žele preživjeti. Navijači koji se osjećaju prikraćenima zbog zabrane pristupa sportskim objektima griješe ako se ljute na klubove i sportaše. Država i koronavirus su ti koji diktiraju uvjete. Uslijed vrlo priljepčivog mikroba, vladaju izvanredne okolnosti koje zahtijevaju izvanredne mjere. Dok je podli virus u opticaju, a to može trajati mjesecima, ako ne godinama, vlade neće dopustiti da se deseci tisuća fanova okupljaju i tiskaju na malom prostoru. S druge strane, sportaši i prateće osoblje klubova bit će tijekom cijelog natjecanja u izolaciji i pod stalnom liječničkom kontrolom, što će svesti zdravstveni rizik na minimum.
Prosvjednici protiv igranja iza zatvorenih vrata služe se nedovoljno promišljenim prigovorima kao što su “klubovi nas tjeraju s tribina” i “zašto bi sportska industrija poslovala, ako mnoge druge ostaju zatvorene”. Kako bi klubovi mogli “tjerati” nekog s tribina ako su one mjesec i pol dana prazne? Pitanje nije hoće li se igrati bez gledatelja ili s njima, nego – hoće li se igrati bez gledatelja ili se uopće neće igrati. Ovo potonje dovelo bi do gašenja velike većine klubova. Kako bi ijedan ljubitelj profi-sporta mogao biti za to?
A zašto bi sportska industrija poslovala dok su hotelijerska i zrakoplovna zamrznute? Pa, uglavnom zbog suštinskih razlika između njih. Sportska će se natjecanja prenositi za stotine milijuna navijača koji ionako ne bi prisustvovali utakmicama na stadionima. Većina će ljubitelja sporta oduševljeno dočekati svježe prijenose neovisno o praznim tribinama, što će podaci o gledanosti nedvojbeno pokazati. S druge strane, oživljavanje turističke i avioindustrije ne ovisi samo o odluci vlasti nego i o volji i financijskim sposobnostima građana da ljetuju ili lete.
Bi li klubovi i sportaši trebali odbiti igranje pred praznim tribinama? Svakako, ako im je cilj prestanak poslovanja i ekonomski suicid. Kome bi koristilo da klubovi sami sebe ukinu, tko bi uopće poželio takvu strahotu? Navijač, gnjevan što ne može na tribinu? Posjetitelji stadiona i dvorana samo su djelić masa koje prate natjecanja. Zar su emocije tihe većine drugorazredne? Propast klubova i saveza ostavila bi bez posla desetke tisuća sportaša koji ne zarađuju kao Neymar i nemaju velike ušteđevine. Ista bi sudbina zadesila desetke tisuća članova pratećeg osoblja. Medijske kompanije i kladionice pretrpjele bi veliku štetu. Država bi izgubila znatne porezne prihode. Klubovi i savezi su ti koji će odlučiti hoće li i pod kojim uvjetima sudjelovati u natjecanjima. Igranje iza zatvorenih vrata privremena je mjera koja omogućuje preživljavanje.
Logično se pitanje nameće dok čitaš kako Talijani u ime završetka sezone Serie A namjeravaju podići za klubove 20 antivirusnih tvrđava u kojima će igrači po cijele dane nositi holtere i biti redovito testirani ne bi li se na vrijeme otkrilo ako je neki od njih od posljednje utakmice obolio od koronavirusa: zašto toliki trud, energiju i sredstva nisu posvetili zdravstvenom sustavu? Možda im se ne bi dogodio takav pomor, a možda bi poštedjeli i još neke zemlje. Ali nisu, a učinit će sve da lopta opet krene s centra ne bi li se spasio multimilijunski biznis, kao da je jedini na svijetu ugrožen. Nogomet krenuti mora, lova propasti ne smije, a u tu svrhu za žrtve se ne pita. Ako treba igrati s maskama, živjeti između utakmica kao u Big Brother kući u laboratorijski kontroliranim uvjetima i odreći se navijača na tribinama, ma sve može... E baš je oko ovog posljednjeg izbila polemika u nekim razvijenijim društvima poput njemačkog gdje su se nogometni fanovi pobunili ustvrdivši da je takav ustupak ionako bogatim zvijezdama “ruganje ostatku društva” te da je tisuće testova koji bi se mimo svakog reda trošilo iz kola u kolo na sportaše u najboljim godinama primjerenije potrošiti na neke ugroženije skupine (ako već imaju novaca na bacanje, mogu dio potrošiti i na testove za publiku).
Kad se čelnici poput Rummeniggea olako odriču navijača u ime zadržavanja milijunskih zarada, malo zaboravljaju da je upravo publika na stadionima tijekom 20. stoljeća izdigla nogomet iznad drugih sportova jer su sponzore privukle mase. Bez njih, nogomet im ne bi bio zanimljiviji od stolnog tenisa ili softbola koji također može biti uzbudljiv. Što je finale SP-a 1950. na praznoj Maracani umjesto pred 200.000 navijača, uplakanih zbog poraza Brazila? Što je Barçin preokret protiv PSG-a na praznom Nou Campu? Ili Mandžine škarice u finalu LP-a bez gledatelja? Običan trening! S malo međusobnog tapšanja... Što je Euro 2021. na praznim stadionima? Nogometni “orvel”, stručno-selektivni proces, rekao bi Martin Novoselac!
Ako su drugi sportovi u pogledu zarada i statusa izgubili korak za nogometom, onda je on u svemu ovome izgubio korak s realnošću kad čelništva klubova, liga i njegova krovna organizacija daju zeleno svjetlo za amenovanje novih prvaka dekretom (zbog čega se tužbe već naveliko najavljuju), u ime nove europske sezone! Koje europske sezone ako ne znamo ni kad ni kako ni koliko će se moći putovati izvan granica država te u koje države i do kada, jer drugi je val itekako moguć!?
“Nemam iluzija da će se nogomet kad sve prođe promijeniti, ali moj odnos prema njemu svakako hoće”, napisao je vođa Bayernovih navijača šokiran Rummeniggeovim porukama. Ali možda je u krivu, jer ako bi nogometne zvijezde usamljene bauljale po praznim aerodromskim terminalima širom Europe, onda bi se ipak promijenio. Više ne bi bio najvažnija sporedna stvar na svijetu, već samo najvažnija!
>>> Pogledajte što je rekao Toni Kukoč o Jordanu i svojoj karijeri