Tonči Peribonio (59), nekadašnji sjajni rukometni vratar Zagreba i hrvatske reprezentacije, već 19 godina živi u Njemačkoj gdje radi u jednoj osiguravajućoj tvrtki.
Aktivno je branio do 51. godine u jednom njemačkom šestoligašu.
– U Njemačku sam došao 2000. godine i ostao sve do danas. Ne znam koliko još imam godina do mirovine, ali jedva čekam da se vratim u Hrvatsku. Živim u Mannheimu sa suprugom. Jedan sin, Roko živi nedaleko od nas, radi u jednoj kompjuterskoj tvrtki i brani u Trećoj njemačkoj ligi. Više ne želi biti dio vrhunskog rukometa. Bio je jedno vrijeme u RN Löwenu, zvali su ga u Leipzig, no dobio je predobru ponudu za posao pa je rukomet pao u drugi plan. Stariji sin Goi, koji je dobio ime po mom ocu, živi na Visu. Još se nijedan od njih nije oženio, a Roko je jako blizu. Jedva čekam da postanem djed, priča Tonči.
Tonči, poludi, Tonči, poludi...
Njegovi su podrijetlom s Visa, a Tonči se rodio u Slavonskom Brodu. Rukometnu karijeru počeo je u Krivaji iz Zavidovića, odakle odlazi u Zamet s kojim je izborio plasman u tadašnju Prvu jugoslavensku ligu. Potom odlazi u Španjolsku, u klub Galdar Tres Mayo odakle dolazi u Zagreb 1992. godine.
– Bile su ratne godine, a Zagreb je imao strašnu momčad. To su bila neka druga vremena, mi smo s relativno malim budžetom osvojili drugi put Kup prvaka. Bilo je to finale za pamćenje. Osvojili smo Kup prvaka protiv Wallaua i to pogotkom Iztoka Puca u posljednjim sekundama uzvratne utakmice. U to vrijeme uz mene su u klubu bili Pušnik, Losert i Vujović. Sve domaće utakmice igrali smo u Ledenoj dvorani, a tamo je atmosfera bila fantastična – rekao je Tonči.
Sjeća li se kako je cijela dvorana skandirala - Tonči, poludi, Tonči, poludi...
– Kako se ne bih sjećao. Bila su to divna vremena. Mislim da sam jedan od prvih svjetskih vratara koji je radio show među vratnicama. Kada bi počela utakmica, ponijele bi me emocije, a kad bi me još krenule obrane onda bi to bio vrhunac show-programa. Inače, po prirodi sam miran čovjek – rekao je Peribonio.
Bio je među prvim vratarima koji su branili za hrvatsku reprezentaciju. Tako u svojim vitrinama i danas čuva zlatnu medalju s Mediteranskih igara u Francuskoj 1993. godine, te brončanu medalju s Europskog prvenstva u Portugalu 1994. godine.
– I danas mi je žao što nismo mogli igrati na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. Uvjeren sam da bismo osvojili medalju. Što se tiče Portugala, sjećam se da je bilo jako, jako vruće. Prvi krug igrali smo u dvorani koja nije imala klimu – istaknuo je.
Na tom prvom Europskom prvenstvu bili ste prepoznatljivi po ‘kockastoj’ marami oko glave.
– U to vrijeme te marame bile su jako popularne, ali kod ženske populacije. Znam da ih je moja supruga nosila, a onda sam ja u sportskom dućanu naišao na marame s hrvatskim obilježjem. Kupio sam odmah dvije. Jedna je još uvijek kod mene, a drugoj se izgubio svaki trag. Kasnije sam čuo od Zdravka Zorka, tadašnjeg trenera vratara, da su suigrači iz reprezentacije mislili da sam poludio kada bih stavljao maramu sa šahovnicom oko čela. Meni je to bilo jako važno jer svi smo bili ponosni što igramo za Hrvatsku – prisjeća se Peribonio.
U to vrijeme suigrači u klubu i reprezentaciji bili su mu Tomljanović, Matošević, Kljaić, Gudelj, Smajlagić, Puc, Ćavar, Obrvan... Čuje li se s nekima i danas?
– Ne, izgubio sam svaki kontakt. Jedini dodir s hrvatskim rukometom imam gledajući utakmice na televiziji. Eto, baš sam nekidan pogledao prvo poluvrijeme PPD Zagreba protiv Elveruma u Ligi prvaka. Nažalost, danas klubovi sa slabijim budžetom poput Zagreba ne mogu ništa ozbiljno napraviti u Ligi prvaka. U Bundesligi danas klub koji ima manji budžet od tri milijuna eura ispada iz lige. S deset puta manje novca mi smo 1992. bili osvajači Kupa prvaka, priča Tonči.
Bio je kapetan Baliću
Nakon odlaska iz Zagreba branio je prvo za Solin, a potom za splitski Brodomerkur.
– Kada sam otišao iz Zagreba više me nisu zvali u reprezentaciju. Možda zato što sam branio u drugoligašu Solinu, ne znam. Bio sam u Splitu kapetan momčadi u kojoj su tada igrali Balić i Metličić. Bili smo dvaput drugi u prvenstvu, iza Zagreba. Iz Splita sam otišao u Njemačku gdje sam branio za Pforzheim.
– Još i danas je na You Tubeu hit i ima jako puno pregleda, moj obranjeni udarac, dok sam branio za Pforzheim, a odbijena lopta pogodila je obližnji koš – istaknuo je Tonči, a video možete pogledati OVDJE.
Prije deset godina krenuo sam u trenerske vode. Bio sam trener u njemačkim nižim ligašima – istaknuo je.
U Hrvatsku dolazi kada mu to dopuste prilike na poslu, a ljeti je obavezno pet tjedana na Visu.
– Tamo imam obiteljsku kuću, tamo mi živi stariji sin, imam apartmane za najam. Ljeto mi je najdraže godišnje doma. Odmaram se, kupam i sunčam. Uživam. Ne, nisam od onih koji idu u ribolov. To prepuštam nekim drugim zanesenjacima.