Zašto Legia, Celtic, Ludogorec mogu? Zato što su momčad

Daa-vor, Daa-vor, Šu-ker, Šu-ker! Orilo se s tribina stadiona Ramon Sanchez Pizjuan prije utakmice Seville i Dinama, nešto više od 35.000 ljudi ovacijama je pozdravljalo predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza, svog nekadašnjeg igračkog idola. I bili su to jedini trenuci na Pizjuanu kad se Hrvat mogao osjećati ponosnim...

Jer, uslijedila je repriza reprizine reprize: 90 Dinamovih jadnih minuta, uslijedila je izvedba na koju smo svi u Ligi prvaka navikli kao “magarac na batine”. Još jedan teški, sramotni poraz, još jedna utakmica u kojoj je hrvatski prvak bio izblamiran, još jedan dan u kojem su obećanja “bacat ćemo se na glavu”, odnosno “dat ćemo sve od sebe”, pokazalo se, bila samozavaravanja i najobičnija lupetanja...

Igraju privatne utakmice

Zašto, dakle, Dinamo izgleda tako jadno u Ligi prvaka? Baš jadno, nemoćno i bezvoljno, bezidejno? Ma nije uopće prijeporno da su Juventus, Lyon i Sevilla jedan drugi svijet i nitko nije ovim igračima uoči natjecanja postavio baš nikakav imperativ, osim što skupljeg prodavanja vlastite kože. I davanja svog pojedinačnog maksimuma, pa što bude! A gledajući Dinamovu izvedbu protiv Seville, groteskno su nekoliko minuta nakon utakmice zvučale riječi kapetana Pivarića:

– Možemo se pogledati u zrcalo, dali smo sve od sebe...

Hm... U zrcalo se mogu pogledati samo s – povezom na očima! Jer, ako je to doista bio pojedinačni maksimum plavih, onda je bolje da se već sutra raziđu i počnu baviti nekim drugim poslom. Uostalom, samo minutu kasnije Pivarić je sjetno rekao i ovo:

– Kad se prisjetim naših lanjskih utakmica protiv Arsenala i Olympiakosa, teško mi je priznati da smo toliko lošiji od Seville!

I u toj je rečenici Pivarić zapravo, i ne sluteći, razotkrio svu Dinamovu ovosezonsku istinu! Jer, veći dio ovih igrača lani je u Ligi prvaka bio konkurentan Arsenalu i Olympiakosu! Zašto? Zato što su plavi tada bili – momčad! A ova družina nije nimalo nalik momčadi, to je samo skup, manje ili više kvalitetnih pojedinaca, od kojih na travnjaku svaki vodi svoju politiku i igra kako sam misli da je najbolje i koliko je dovoljno.

Nitko nas, naime, ne može uvjeriti da, primjerice, Kopenhagen, Brugge, Legia, Rostov, Celtic, Basel, Ludogorec... imaju osjetno bolje igrače nego što ih ima Dinamo! Štoviše... Međutim, svi su oni zabili neki gol, osvojili su neki bod (osim Bruggea), izgledali su kao momčad i nisu se baš sramotili u svakoj utakmici.

A Dinamo u dosadašnja četiri okršaja ni jednom nije bio ni blizu barem prividne ravnopravnosti, gol-razlika 0:12 dovoljno govori o tim nastupima plavih. Spoznaja da su baš svi Sevillini igrači u srijedu uputili udarac prema plavim vratima (usput, omjer udaraca na gol bio je nevjerojatnih 31:3 za Sevillu, pa to ni igrač manje ne može opravdati!?), dostatno govori o utakmici u jednosmjernoj ulici...

Zanimljivo, kad smo nakon prve utakmice protiv Dinama iz Tbilisija u Zagrebu (2:0) napisali da je “rezultat u odnosu na igru pravi jackpot!” i kad je dan poslije sportski direktor Marijan Vlak potvrdio tu tezu, pola se svlačionice diglo na noge!

Nema promjena u planu igre

Međutim, do dana današnjeg ništa se nije promijenilo na planu igre. Ali su promijenjena dva trenera (Kranjčar i Sopić), a ni trećem, Petevu, baš ne ide najbolje u stvaranju momčadskog duha na terenu...

– Za to je potrebno vrijeme. U Ludogorecu mi je to uspjelo tek nakon godinu i pol dana – nedavno nam je rekao Petev.

Nismo baš sigurni da će imati toliko vremena u Maksimiru, posebno ako rezultatski maksimalno ne odradi sva iskušenja u Prvoj HNL do kraja jeseni.

Najbolji pokazatelj momčadske igre je presing, tu nema prijevare, kad se igra presing, onda svaki kotačić u stroju mora biti kao podmazan, to je klasična igra “svi za jednog, jedan za sve”! A Dinamov presing? To ne postoji. Kad ga plavi i pokušavaju igrati, ispadaju smiješni. Jer, jedan trči i napada, a ostali gledaju.

Slično je, uostalom, i kad plavi imaju loptu – trči onaj s loptom, ostali čekaju! Pa je onda logično da muku muče i s trećeligašem Bjelovarom, da ne govorimo o čupanju minimalnih pobjeda u posljednjih mjesec dana u Prvoj HNL. A kad si takav, blijed i “tanak” u domaćem natjecanju, onda postaješ “topovska hrana” čim zakoračiš među elitu!

Jer, navike se ne mogu mijenjati preko noći, ne može se protiv Intera trčkarati, a onda tri dana kasnije “letjeti” u Sevilli! No upitno je mogu li neki igrači promijeniti svoje, sad već duboko usađene, navike pukog odrađivanja posla, bez imalo želje, volje i strasti? I stoga je Maksimiru već na zimu potrebno osjetno provjetravanje svlačionice.