Na maksimirski stadion idem više od 20 godina. Odlazila sam s njega u svakakvim stanjima - euforična, tužna, razočarana, ali nikada ponižena. Do prošle nedjelje.
Utakmicu između Dinama i Slaven Belupa pamtit ću do kraja života. Ne zbog sjajne igre, lijepe atmosfere...nego zato što će me maksimirske tribine nakon nedjeljne epizode teško tako skoro vidjeti. Kiša i hladnoća nisu spriječili nas 500-tinjak entuzijasta da dođemo bodriti modre u prvenstvenoj utakmici. S osobnom i deset kuna ponosno sam kročila, kao i toliko puta prije prema istočnoj tribini.
Na ulazu više zaštitara i policije nego gledatelja. Naoružani slavnim popisom “neželjenih” ponovno provjeravaju jesmo li podobni ući na stadion. U razmaku od pet metara, osobnu mi je pogledalo troje ljudi. Pa pretres kojeg se ne bi posramili ni izraelski aerodromi. Vrhunac je bilo naređenje “izujte se”. Kako molim? Da se izujem i stanem u lokvu? Mislim da neću...Natezanje od dobrih deset minuta, cipele su ostale na nogama...
Kiša nemilosrdno pada, hladno je za poludjeti, igra očajna... Nema navijanja, nema povika, nema rasističkog ni inog skandiranja. Atmosfera je, u najmanju ruku - komorna. Tada dolaze dečki u plavom, dakle policajci, s mini kamerom i snimaju, zumirajući, lica gledatelja na istočnoj tribini. Nije im valjda dosta ovih 20 načičkanih kamera diljem tribine...Kako je uistinu hladno i kako pada kiša, većina nas gledatelja na glavi ima kapuljače, jakne navučene do nosa pa kao takvi nismo prikladni manekeni za policijsku kameru. Neki na zahtjev skidaju kapuljače, neki okreću leđa, neki se prave silno zainteresirani za utakmicu...
I tada, u 68. minuti susreta među gledatelje, ne mogu reći navijače, jer navijanja nije bilo, ulaze zaštitari i počinju tražiti osobne iskaznice. Bez objašnjenja, bez povoda...Većina nas, koji smo pošteno platili ulaznicu i odlučili svoje nedjeljno poslijepodne provesti na stadionu spontano smo, nakon takvog ponašanja zaštitarske službe ne želeći ponovno pokazivati osobne, revoltirano napustili stadion. Ispraćeni interventnom policijom.
Ono što mene zanima i što ne razumijem, dokud ide ovakva represija? Kako je moguće da na tom stadionu vlada takva strahovlada? Kako zaštitari mogu legitimirati ljude, bez povoda, usred utakmice? Nije li to uznemiravanje? Kršenje prava? Da se ne bismo krivo razumjeli, protiv sam vrijeđanja na tribinama, protiv bakljada, protiv nasilnog ponašanja...Nisam navijač, nisam ultras, moj domet je da pljeskom i ovacijama nagradim dobre igre... Izviždati lošu igru ne mogu i da želim, jer zviždati ne znam.
Dakle, zanima me, zašto čim dolaziš na stadion imaš predznak sumnjivca? Zašto smo svi mi koji volimo Dinamo sumnjivi? Većina Bad Blue Boysa ionako ne smije na Maksimir. Zbog ovakvog represivnog ponašanja nitko drugi ne želi na stadion. Ako je cilj vodstva kluba igrati vječno pred praznim tribinama, moram im čestitati, mislim da su nadomak ispunjenja istog.
Ako izostavim članke iz crne kronike ovo je nešto najtužnije što sam pročitao u zadnje vrijeme, pozdrav od navijača Hajduka i držite se