Zašto volim Maksimir? Mladima je to teško zamisliti jer on je danas ruglo na kraju grada

Prije nekoliko dana kolega u redakciji prepričavao je kako mu mali za domaću zadaću mora nacrtati neki simbol grada Zagreba. Nije puno trebalo da se zapali iskra u prisutnima i da počne, kako danas oni koji se smatraju naprednima kažu, brainstorming. Ili – da me jezični puristi ne gledaju grdo – nabacivanje ideja, mozgovna oluja. Nakon svega nekoliko minuta, baš brzinom odlučivanja što će pjevati u filmu “Tko pjeva zlo ne misli” kad je Franjo doslovno graknuo: “Ana, Fala”, tako smo i mi zaključili – maksimirski stadion. Teško da se može naći veći simbol grada Zagreba, a da pritom maloga toliko veseli.

U sljedećim trenucima moje su misli odlutale, zamislio sam da sam i ja školarac koji ima zadaću nacrtati maksimirski stadion kao simbol grada Zagreba. Ali kako da na crtež prenesem sve to što za mene on znači? Kako da u taj jedan crtež stavim sav koloplet emocija koje u meni budi, sve uspomene koje sam na njemu i oko njega doživio? Pogotovo ako se u obzir uzme da doista ne znam crtati, da mi je sad već pokojna profesorica Jagoda još tamo davno, u Osnovnoj školi Miroslava Krleže, doslovno poklonila trojku iz likovnog uz molbu da svoje radove nikome ne pokazujem. No kako nisam više školarac, a pisanje mi, barem se nadam, ide nešto bolje od crtanja, idealna je prilika da ukratko sročim što Maksimir znači za ljude iz Zagreba (a i puno šire!). Jer, da to shvate i političari, ovi i oni, lijevi i desni, crveni i crni, ne bi se dopustilo da to kultno mjesto danas propada, a da njima služi samo za predizborna obećanja.

Vratimo li se daleko u prošlost, samo mjesec dana nakon što se Titanic nasukao kod Newfoundlanda, u Zagrebu je niknuo stadion. na njemu je igrao Građanski, kasnije i Dinamo. I eto ga, još se drži, još stoji, ali sve više podsjeća na Titanic. Olupina kroz koju voda curi na sve strane, koja je u nekim dijelovima opasna kao za putnike već spomenutog broda. Potres ga je dotukao, neki njegovi dijelovi zatvoreni su. Neki vele – zauvijek.

Moja prva sjećanja vezana uz to kultno mjesto sežu iz priča. Kako bi Baruni rekli: “Pričao mi jednom stari...” I zaista mi je pričao. Puno. O Lamzi, Zambati, Zajecu i Mlinki. O svim opjevanim i neopjevanim junacima koji su na tom svetom travnjaku donosili toliko radosti. U doba Jugoslavije bio sam premali da bih išao tamo, onda je došao 13. svibnja 1990. i kultna utakmica sa Zvezdom na kojoj je moj stari bio, a ja sam sjedio doma, još uvijek nesvjestan što se događa oko mene. Ali nogomet mi je počeo teći venama, upijao sam sve priče koje sam slušao. I stvarao si u glavi sliku kako ću jednoga dana i ja otići tamo. Pogotovo jer sam odgajan kao dinamovac. Pa, pobogu, u našem stanu, čim si otvorio vrata, prvo si vidio Dinamov grb na zidu (moram starog jedan dan pitati kamo je nestao)...

Moja prva utakmica, ako se ne varam, bila je protiv Pazinke. Trener Ćiro Blažević. A prvi idol – Slavko Ištvanić. Nisam puno znao o njemu, ali duga plava kosa i jedne škarice kojima je izbacio loptu ispred svoga gola – meni su bili dovoljni. Već istu večer u ruke sam od starog dobio knjigu Zvonimira Milčeca “Dinamovo proljeće”. Pročitao sam je više puta nego kad se zbroje sve lektire. I tada se rodila ljubav između Maksimira i mene.

No ta ljubav nije bila samo između mene i njega, generacije su se zaljubljivale u taj stadion i teško je uopće opisati koliko je on značio tisućama i tisućama navijača. Na njemu si mogao dobiti apsolutno sve: od gledanja dobrog nogometa, pregršti emocija, obiteljskog druženja, prijateljstva, ljubavi (da, ljubavi, bilo je tamo i prosidbi) i humora. E da, humora je na Maksimiru bilo koliko hoćeš.

Na tribinama je bilo svakakvih likova, od onih koji su došli isključivo gledati utakmicu i ništa ih u tome nije moglo omesti, preko onih koji su više zujali okolo, osluškivali sve što se događa, pa sve do onih koji su se došli ispucati, pokoji put sočno opsovati, ali i zabaviti sve oko sebe. Maksimir pamti i starijeg gospodina za kojeg ne znam kako se zove, iako su ga neki zvali Zeko, a koji bi prije početka svake utakmice zagrmio: “Igraj, igraj!” Viknuo bi to toliko glasno da su se uzbudile i životinje iz obližnjeg ZOO-a, a na tribinama bi izazvao smijeh. I oduševljenje. Jer bez njegova povika to nije bilo to. Čak su i suci znali pričekati s početkom. Ono, da se gospodin pripremi. Bila su to vremena kad su si i službeni spikeri mogli priuštiti pokoju provokaciju na račun sportskih rivala, a da se pritom odmah ne potencira kako je to politički nekorektno. Pa je tako legendarni Lovro Flanjak, koji je kasnije imao velikih problema sa zakonom, nakon što je Dinamo 1996. godine pobijedio Hajduk s 4:0 na razglas vikao: “Večeras ni ribarski brodovi neće isploviti zbog ovakvog potopa majstora s mora.” Anegdota ima mnogo, a jedna mi se ipak urezala u sjećanje. Možda je pomalo prosta, ali stadion je, barem tada, bio takav. Bile su tamo dopuštene neke stvari koje se drugdje nisu tolerirale (što se dogodi na stadionu, ostaje na stadionu). Ne znam točno koje godine je to bilo, ali Dinamo i Hajduk vodili su žestoku bitku za naslov prvaka, a vremena su bila takva da nisu postojali mobiteli, internet ili neke platforme na kojima bi odmah saznao rezultate drugih utakmica. Ili si morao tražiti nekog s tranzistorom na tribini ili zvati opće ili sportske informacije (brojevi: 981 i 985! Tko se sjeća, daj pet!). I tako su plavi završili svoju utakmicu pobjedom, a sve nas je zanimalo kako je završio Hajduk. I jedan hrabri gospodin tada je glasno kazao: “Kaj bi dal da je Hajduk zgubil, pa k... bi si dao odrezat!” Sekundu kasnije službeni spiker, kao da ga je čuo, kaže: Rezultati 23. kola Hrvatske nogometne lige: Šibenik – Hajduk 2:1...” Ostale rezultate nismo ni čuli od smijeha, a svi su gledali u hrabrog gospodina...

Mlađim generacijama možda je sve ovo teško zamisliti jer Maksimir je danas ruglo na kraju grada na kojem je sve manje navijača. Oni koji donose odluke, a pritom se misli na političare, moraju voditi računa da tim novim klincima uskraćuju sve ove lijepe trenutke koje smo mi prolazili. Da se taj stadion obnovi, da bude dostojan toga da čovjek u miru i sigurno na njemu može boraviti, i oni bi imali taj osjećaj. Usporedbe radi, prepričat ću još jednu anegdotu iz svojih pučkoškolskih dana, čisto da se dobije dojam koliku je nekoć to kultno mjesto imalo moć...

Sredina 90-ih godina, srijeda je bila, a profesorica hrvatskog jezika primijetila je da se nas četvorica vrpoljimo.

”Što se događa? Podijelite s nama”, kazala je. Mogli smo reći bilo što, što je god dječja mašta mogla izmisliti. Ali toga puta odlučili smo se za istinu.

”Znate, profesorice, danas je srijeda, Dinamo igra kup. Ostanemo li do kraja na vašem satu, nećemo stići na Maksimir...” kazali smo iskreno. Ona je pogledala prema dijelu razreda u kojem su s vješalica visjele naše jakne: “Bježite da vas moje oči ne vide”, kazala je i prijateljski nam namignula. Bilo je kao u crtiću, kidam nalijevo! Nije prošlo nekoliko minuta, a već smo bili kod katedrale. Eto, toliko je to značilo. Odlazak na Maksimir bio je toliko jak argument da je rastapao i profesorska srca. I nije nam to bio jedini put da su nas puštali, upalilo je puno puta. Jednom smo čak morali slušati i vic kad nas je profesorica pitala: “Znate li kad je Zagreb najpametniji? Kad je utakmica jer tada su sve budale na stadionu.” Nije ni njoj bilo lako, pa predavala je matematiku. Ali i ona nas je pustila...

Ona mjesta koja danas služe za naslikavanja za Instagram, na kojima moraš biti viđen, nama je to bio Maksimir. Iako nisu pratile nogomet, cure iz škole htjele su ići tamo, molile su nas bezbroj puta da ih povedemo sa sobom. Jasno, tada smo im davali mačističke odgovore poput: “Ženama nije mjesto na stadionu.” Iz nas je tada progovarao pubertet, ali jasno da je bilo mjesta za njih. Za sve! Jer maksimirski stadion okupljao je mlade i stare, dečke i cure, bogate i sirotinju. Nauživali smo se na njemu, smrzavali se i kisnuli, radovali se i tugovali, smijali se i plakali. Čak smo jedno vrijeme mislili da je stadion uklet zbog silnih pehova koje je Dinamo doživljavao, pogotovo u Europi, ali svoj stadion uvijek smo voljeli. Kakav je da je, naš je! Primijetio je tu ljubav i njemački vratar Georg Koch koji je u jednoj sezoni provedenoj u Dinamu postao miljenik navijača, a sve je “kupio” legendarnom rečenicom.

”Volim ovaj Maksimir. Kada uđete na stadion, ovdje miriše na nogomet. U WC-u je miris znoja, dima i urina bezbroj generacija koje su gradile klub”, kazao je Koch.

I kao što rekoh, voljeli smo taj stadion kako god da je on izgledao, kakav god da je bio. Odlazili smo na njega u nadi da će biti bolje. Ali sada je on ruševan, rekli bismo i opasan. Jednoj kolegici koja baš i ne prati sport, ali obožava Dinamo i zaista se veseli njegovim pobjedama obećao sam da ću je jednom odvesti na Maksimir. Nadam se da će to biti na obnovljenom stadionu koji ne mora biti najmoderniji na svijetu, samo neka bude pristojan i siguran. Sve ostalo napravit će ljudi, uspomene su ionako najbitnije. Uz sve naše nogometne zvijezde, a bilo ih je puno, Maksimirom su trčale i svjetske zvijezde, bili su tu Pelé, Cruyff, Charlton, Panenka, Maradona, Rensenbrink, Giresse, Tigana, Zoff, Matthäus, Caniggia, Van Basten, Asprilla, Zidane, Henry, Beckham, Terry, Ronaldo, Ibrahimović, Rooney, Sergio Ramos, Mbappé... I gledali su pune tribine. Svi oni koji su nedavno dolazili ili sada dolaze zgražaju se kad vide kamo su došli. Zagreb i svi ljudi koji vole Maksimir zaslužuju bolje. Političari, vrijeme je. Ne dopustite da neki novi klinci propuste sve ono lijepo što im Maksimir može ponuditi. Dajte i njima priliku da iz djetinjstva nose pokoju anegdotu ili uspomenu sa stadiona koju će pamtiti cijeli život.