Martine Wright, britanska reprezentativka u sjedećoj odbojci ovih će dana ostvariti svoj olimpijski san. Predstavljat će svoju zemlju na Paraolimpijskim igrama u Londonu.
Pojavit će se na mjestu o kojem je maštala još 2005. godine kad je objavljeno da će London biti domaćin Olimpijskih igara. Međutim, tada je maštala da će na olimpijskom stadionu biti kao gledatelj koji uživa u nastupima vrhunskih sportaša.
Sudbina se tada opasno poigrala s Martine iako ona vjeruje da je tako jednostavno moralo biti. Slavila je na dan kad je London dobio domaćinstvo OI te 2005. godine do kasno u noć s kolegama s posla. Drugog jutra žureći na posao sjela je na vlak. U njemu je bio jedan od bombaša samoubojica koji su tog dana izveli četiri napada u Londonu. U eksploziji izgubila je noge i ništa više za Martine nije bilo isto. Uslijedili su dugi i teški mjeseci ispunjeni brojnim operacijama.
– Definitivno ne mogu ignorirati činjenicu da sam dan prije nego što sam izgubila noge slavila što je London dobio domaćinstvo. I posljednje što sam čitala u novinama bilo je o olimpijskim igrama – kaže Martine vjerujući da su to sve znakovi koji joj pokazuju da je njezin put usmjeren upravo prema Paraolimpijskim igrama.
– Mnogo je tu simbolike. Primjerice, naša ekipa na prvu utakmicu u inozemstvu u Oklahomu putovala je prije dvije godine i to 7. srpnja. A tog je dana izvršen i napad u Londonu – govori Martine te dodaje kako joj je prvih pet godina od napada bilo iznimno teško.
No sada stvari sjedaju na svoje mjesto. Čak je svrstana među deset najvećih zvijezda Paraolimpijskih igara.
– Danas sam sretna osoba. Život je dobar i pruža mnogo mogućnosti. U međuvremenu sam se udala i dobila sina Oscara. Nedostajala mi je ona ambicija s radnog mjesta, no znala sam da se više ne želim vratiti u marketing – priča Martine kojoj je fizioterapeutkinja predložila da se počne baviti sjedećom odbojkom.
Wright se okušala i u tenisu u kolicima, no nije joj se svidjelo jer je to individualan sport, a u odbojci ipak ima društvo.
– Danas se bavim nečim zaista nevjerojatnim, čime se nikad ne bih bavila da mi se nije dogodilo to traumatično iskustvo. I zato hvala Bogu što nisam umrla – zaključuje optimistična Martine Wright koja sa svojom ekipom kreće po medalju i ostvarenje olimpijskog sna.
>>Na ceremoniji otvaranja Igara 3000 volontera, a u selu 16.000 kreveta