'Zbog Novoselovog sprovoda Zagreb se treba sramiti. Nisam želio još djece da ne napravim kriminalca'

Zoran Slavnić bio je jedna od glavnih zvijezda ulcinjskog Mundijala prijateljstva, sportske priredbe na kojoj se okupilo 200 sportaša, uglavnom nogometaša, koji su obilježili osamdesete godine. Slavnić je veći dio klupske karijere proveo u dresu Crvene zvezde, a igrao je još u Joventutu, Caserti, Šibeniku i Partizanu. Jedini je košarkaš koji je kao igrač i trener radio i u Zvezdi i u Partizanu. Igrajući za reprezentaciju bivše Jugoslavije, osvojio je osam velikih medalja. Jedan je od rijetkih igrača koji ima zlatne medalje s Olimpijskih igara, Svjetskog i Europskog prvenstva. Europskim zlatom okitio se triput, u Barceloni (1973.), Beogradu (1975.) i Liegeu (1977.). Svjetski naslov osvojio je u Manili 1978., a olimpijsko zlato u Moskvi 1980. godine.

– Moram priznati da sam prvi put u životu u Ulcinju i oduševljen sam. Inače, već godinama nisam u košarci, uživam... Nikad nisam imao nekakvih odricanja. Nisam pio, nisam se drogirao. Trudim se nadoknaditi sve ono što nisam uspio dok sam bio igrač i trener jer je tempo takav da jednostavno ne možeš sve. Ali nije mi nimalo žao jer je sport bio moj život. Stalno sam aktivan, ponekad mi čak nedostaju sati da završim sve ono što sam zamislio. Puno gledam televiziju, osim sportova, pratim i serije, ali ne meksičke i turske, nego naše, jer izuzetno cijenim domaće glumce. Igram i kladionicu, to mi je velika strast. Jednostavno, volim se natjecati i pobjeđivati. Uplatim listić od pet eura i čekam hoću li dobiti. Najčešće pronalazim neke divlje lige u kojima se daju golovi, velšku, irsku, treću i četvrtu austrijsku, švedsku... – govori Slavnić.

GALERIJA Predstava o Draženu Petroviću u kazalištu Trešnja

Njegova karijera počela je davnih dana u Beogradu.

– Kao klinac probao sam sve sportove. Trenirao sam rukomet, odbojku, boks, stolni tenis, atletiku. I svi su mi dobro išli. Onda sam odlučio da idem u košarku pokazati ovim visokima kako se igra. Svi su mi govorili da ovako niskog rasta nemam baš nikakve šanse da uspijem. Izgleda da sam uspio. Nije loše ispala moja karijera, zar ne? Šalu na stranu, upao sam u jednu sjajnu generaciju. Imao sam sreću da igram s Ćosićem, Kićanovićem, Dalipagićem, Delibašićem, Jerkovom, Radovanovićem, Simonovićem. Koliko morate biti sretni da se rodite u takvoj generaciji? Deset godina su nas zvali kaznena ekspedicija, a meni je u reprezentaciji nadimak bio žilavi Škot jer se nikad ne predajem. Sa 180 centimetara gotovo i da nisam postojao na terenu, i još da sam se lako predavao, što bih onda napravio? Takvih je bilo na stotine, puno boljih i jačih tehničara od mene. I danas mi je nevjerojatno da mi je cijeli vijek prošao u igri i da mi je za to još netko i plaćao. Uživao sam, i to se vidjelo, a najveći idol bio mi je nogometaš Dragoslav Šekularac, premda nismo bili baš slični. On se znao zabavljati i bilo ga je baš briga za rezultat, a ja sam uvijek išao na pobjedu. Košarku sam inače zavolio gledajući Josipa Giergiu. To je moj jedini idol, a gledao sam ga na Europskom prvenstvu u Beogradu 1961. godine. Pino je idol za 90 posto igrača niskog rasta. Nije mi mogao biti idol Skansi, koji je bio centar, iako ga cijenim i poštujem. Pino je bio idol tisućama igrača na tom mjestu, mnogi su krenuli igrati košarku samo zbog njega. Giergii zahvaljujem cijelog života što sam ga vidio jer bih otišao u neki drugi sport.

Nadimak dobio po motiki

Kakvo vam je bilo djetinjstvo?

– Mama Katarina bila je domaćica, a otac Milivoje vozač. Živjeli smo u Ulici cara Lazara 11, u centru, i to je mnogima bilo čudno jer su radničke obitelji uvijek bile u predgrađima, a ne u centru. Imali smo jednu sobu, a toalet je bio vani. Bili smo baš siromašni. Doduše, dok je tata bio vozač u ambasadi, imali smo novca, ali nakon toga je prešao u drugu tvrtku i tada nije bilo toliko puno novca. Volio sam se igrati kod saborne crkve, čak sam imao svoj teren za pikule, koji je bio obilježen i njega nitko nije smio dirati. Imao sam deset godina, a družio sam se s dečkima od 15, koji su već bili mangupi. Uz njih sam postao glavna faca u kvartu. Krao sam šećer. U blizini moje kuće bila je tvornica, a šećer je bio u vrećama od debelog papira. Kako sam volio jesti slatko, uspio sam probušiti vreću i ukrasti ga. Kad je mama saznala za to, dobro me istukla. Poslije toga više nikad ništa nisam ukrao.

VEZANI ČLANCI:

Škola?

– Išao sam u školu “Braća Ribar” i imao sam dobre ocjene sve do sedmog razreda. Tada sam pao na popravnom iz matematike. Da bih popravio ocjenu, išao sam na privatne satove kod brata svog pokojnog trenera Zdravka Kubata. Dobro sam zagrijao stolicu preko ljeta pa sam poslije bio super do kraja osnovne, ali i u srednjoj. Obećao sam roditeljima da ću završiti srednju školu i jesam. Išao sam u prometnu školu.

U to vrijeme dobili ste nadimak Moka?

- Čim je završila nastava, odlazili smo se tući. Tada je to bilo normalno. Tukli smo se između kvartova ili mi siromašni uličari, kako su nas zvali, s bogatima. Često smo u tučnjavama koristili motike. E, tako sam i dobio nadimak Moka. Pričao sam da sam dobio nadimak po moka-čokoladi ili moka-keksu, a istina je da je nastao po motiki.

U reprezentaciju vas je uveo Mirko Novosel, 1973. godine kada je Jugoslavija u Barceloni postala europski prvak.

– Ranko Žeravica me nije volio ili nije razumio što sve ja mogu odigrati. Zato Novoselu kapa do poda što mi je dao priliku. On je prvi trener koji je pronašao formulu kako dobiti Ruse. Njegova taktika, filozofija i ideje odudaraju od Žeravice i Nikolića, koji su fantastični treneri. Ali on je to smislio i zato je genij. Od 1973. do 1980. bile su zlatne godine jugoslavenske košarke. Svi će reći da je Manila obilježila tu generaciju. Ja bih rekao da je to ipak bila Moskva gdje smo osvojili zlato.

VEZANI ČLANCI:

Po završetku košarkaške karijere nastavio je kao trener. Vodio je Šibenku, Partizan, Jugoplastiku, Malagu, Crvenu zvezdu, Joventut, Iraklis, Bamberg... A 2007. godine jednoglasnom odlukom izabran je za prvog izbornika Srbije. Uoči Europskog prvenstva te godine suočio se s brojnim otkazima tako da je pored Gurovića, Jarića i Miličića, na prvenstvo poveo čak devet debitanata. Srbija je ispala u prvom krugu, a Slavnić je bio smijenjen.

– Kada sam završavao igračku karijeru, stigao je poziv da budem trener Šibenke. Nisam znao ni gdje je taj grad na karti. Šalim se, ali prihvatio sam da tamo budem igrač i trener. Nisam više mogao podnijeti da mi netko bude trener pa je bolje da sam sebe vodim. Eto, ostat će upamćeno da sam u Šibeniku odmah prepoznao talent Dražena Petrovića i da sam ga s 15 godina uveo u prvu momčad. Govorili su mi u klubu da je možda rano da jednog kadeta uvedem u seniorsku momčad. Rekao sam kratko i jasno – nećete mi vi govoriti što i kako da radim. I tako je Dražen igrao za seniore. Učio sam ga, kopirao je moju tehniku. Dao sam tu jedan doprinos, ali postao bi on igrač s bilo kojim trenerom. Njegova mama Biserka kaže: “Tko zna što bi bilo da vi niste došli…” Zahvalio sam na komplimentu. Zadovoljan sam što sam mu s 14 i pol godina u Zagrebu dao šansu da čuva rođenog brata. Fakat sam nešto doprinio, ali ne dajući mu šansu, već učeći ga doslovno nečemu što će mu ostati za cijeli život. Isto vrijedi za Rađu, Kukoča i Đorđevića.

Kada smo kod Šibenika, imao sam puno veće planove nego što itko može zamisliti. Želio sam napraviti nešto slično kao što je napravila Metaloplastika u rukometu, bili su trostruki prvaci Europe. Međutim, nisu to prepoznali i shvatili što trebaju napraviti. Otišao sam treće sezone praktički na silu, kada sam vidio da nemaju ambicije jer je to ono što me držalo.

Bili ste i na klupi Jugoplastike, trenirali ste Kukoča i Rađu?

– S njima nije bilo teško raditi, bili su talentirani. Svakome sam pokazao jednu fintu koju su koristili u cijeloj karijeri, uključujući NBA. Na tome ću stati. Drago mi je ako pamte, pogotovo Josip Bilić Biba, kakvi su bili prije mog dolaska i poslije odlaska. A kada sam odlazio iz Jugoplastike, za nasljednika sam preporučio Božu Maljkovića. Maljković je isključivo zahvaljujući meni postao trener Jugoplastike. Splićani nisu vjerovali da ga mogu dovesti jer je bio pomoćni trener Zvezde, plus Srbin. Rekao sam da to nema nikakve veze, zna raditi s mladima, uzmite ga. Poslije mog odlaska iz Splita godinama se po medijima provlačilo da su Kukoč, Rađa, Perasović, Videka, Burić moji igrači, koje sam ja stvorio, ali Maljkoviću to nije odgovaralo, stalno se bunio govoreći da je on u Jugoplastici bio trener četiri godine, a ja samo godinu.

VEZANI ČLANCI:

Jeste li u zenitu svoje karijere razmišljali o NBA ligi?

– Mogu reći da mi je možda žao što nisam probao. Pitanje je bih li uspio tamo, bio sam u to vrijeme dosta realan. Magic Johnson je u to vrijeme bio velika zvijezda tamo, a meni se sviđalo kako igram. Krešimir Ćosić uvjeravao me da tamo ne bih mogao uspjeti, a ja sam ga, eto, poslušao. Kasnije sam razmišljao zašto je to rekao pa sam zaključio da je možda bio ljubomoran, ha-ha.

Tri događaja obilježila su Slavnićevu lucidnost. Na Europskom prvenstvu u Beogradu 1975. godine postigao je koš preko glave u susretu protiv Španjolske; na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. godine sekundu prije kraja postigao je pobjedonosni koš protiv Italije i odveo Jugoslaviju u polufinale, a pamti se i “odbojka” s Draganom Kićanovićem na Europskom prvenstvu u Liegeu 1977. godine.

– Ta “odbojka” došla je spontano – dodao je.

Bili ste jako ljuti na sprovodu Mirka Novosela?

– Kako ne bih bio. Na taj sprovod trebalo je doći 300.000 ljudi. A ne 100 ljudi. Bio sam šokiran. Nisam mogao vjerovati da se jedna takva košarkaška legenda oprašta pred tako malim brojem ljudi i zato mogu samo reći – Zagrebe, srami se.

Igrao rulet s Arkanom

Priča se da ste igrali rulet s Arkanom?

– Volio sam ići u kasino, to me opuštalo. Arkan i ja smo jednom prilikom slučajno igrali rulet za istim stolom, u tom trenutku nisam imao pojma tko je on. Kad je izašao broj osam, rekao sam: “To je moj broj.” Uvijek sam igrao iste brojeve, svi su znali da je broj osam Mokin. Međutim, Arkan je rekao da je njegov. Odbrusio sam mu: “Ne zezaj se, svi znaju da je to moj broj, ali ako želiš, podijelit ćemo dobitak.” I podijelili smo. Poslije su mi ljudi objasnili tko je on.

Najsretniji trenutak?

– Kad sam dobio sina. Oduvijek sam želio sina. Dobio sam ga dok sam bio na Olimpijskim igrama. Volio sam Crvenu zvezdu i zato sam mu dao ime Zvezdan. Da sam dobio kćer, zvala bi se Zvezdana. Kad je imao 14 godina, razveo sam se, a on je ostao živjeti s mamom. To mi je najveća pogreška u životu. Upisao sam ga u Petu gimnaziju i svaki dan vozio u školu, a zatim i poslije škole kući. Ustajao sam rano zbog njega, radio mu sendviče, plaćao privatne satove… Izdržao je taj tempo nekoliko mjeseci, a onda mi je rekao da neće više ići u školu jer ga ne zanima. Krivo mi je što Zvezdan i ja nismo imali dobar odnos. Nije mi se svidio put kojim je krenuo i to sam mu otvoreno zamjerao. Pokušavao sam mu pomoći, ali nije htio slušati. Bio je odličan u sportu, to je naslijedio od mene. Međutim, nije ga zanimalo čak ni da bude trener. Ne žalim što nemam više djece. Na sreću, moja druga žena Jelena nije inzistirala na djeci. Ni ja ih nisam želio jer sam se plašio da opet ne napravim kriminalca – govori Slavnić.

Jeste kao košarkaš imali lakši prolaz kod djevojaka?

– Nije me bilo sram prići bilo kojoj djevojci. Bio sam vrlo zaljubljive prirode. Moj prijatelj i suigrač Dragan Kapičić dobivao je po 50-100 pisama dnevno od djevojaka. U njima su mu slale svoje fotografije. Dao mi je da ih čitam. Gledao sam slike i birao one koje mi se sviđaju pa im, praveći se da sam Dragan, zakazivao sastanke. Kad bi me vidjele, zbunile bi se. Nekima curama nije smetalo što bih se ja pojavio umjesto Kapičića. Događalo se da, dok igram utakmicu, primijetim neku djevojku na tribini pa joj priđem i kažem da me sačeka kad završi susret - zaključio je Slavnić.