Zbogom, Bišćane, prestani sramotiti sebe i Dinamo

Zvijezde pjevaju ili Dinamo? Za nagradu što sam bio dobar modni savjetnik, nježni prstići na daljinskom često su putovali u Vinkovce, iako mi je špica te večeri bio nastup Borisa Mirkovića i Ivane Husar. Jer, znam da od maksimirskih modrih ne mogu očekivati – nogomet. I tako negdje u isto vrijeme moji favoriti s pozornice pali su u nemilost glasačkog stroja i ispali u polufinalu, dok je gorjela lampa nasrid Vinkovaca. Bila je to noć u kojoj je ipak slavio Dinamo! Ali onaj mali, skromni, zamozatajni, ali opet tako ponosni – onaj vinkovački. Gordan Nuhanović, etablirani hrvatski pisac, Vinkovčanin i navijač Cibalije koji je odrastao uz klub koji se tada zvao Dinamo i koji u svojim djelima precizno detektira našu stvarnost, napisao je roman "Liga za ostanak".

Ripperov palac dolje

Baš kao nekoć, kada je i igrao u Ligi za ostanak, mizerno i bijedno izgleda Jurčićev Dinamo! Ispod dresa boje zlata nalazi se, nažalost, sama hrđa. Nju je samo osnažio opasan Bišćanov start na Lukačevićevu nogu kojim je kapetan zaradio crveni karton. Bišćan je revoltirano bacio vrpcu i otišao pod tuš...

Baš tada negdje kada je autobusom i tramvajem iz Dugava Bišćan putovao na kadetske treninge u Dinamo, Dubravko Ivaniš Ripper sa svojim je Pipsima uglazbio hit-himnu modrih navijača "Popevke sam slagal..." Dakle, dečki s asfalta, sličnog slenga, razmišljanja, privrženosti plavoj boji i Dinamu. Petnaestak godina poslije, obojica su roditelji, dosegnuli su neke poslovne vrhunce. No, Bišćan je se svojim huliganizmom, koji je eskalirao u godinama kada bi trebao biti samo zreliji i pametniji, nagnao Rippera da na stranici svog benda, u kolumni ili blogu, kako vam drago – Dnevnik jednog tate – napiše upravo ovo:

"Udarac glavom u glavu, vuglom u vugla, već godinama privatno zovem "bišćan". Bila je neka tekma Dinamo - netko, neam pojma tko (Osijek op.p.), i naš junak je onako sebi svojstveno, robocapovski odlučno, prelazeći pola igrališta, neku aktualnu igračku dilemu riješio efektnim odmjerenim udarcem glavom u glavu."

Nakon incidenta s taksistom (ulična tučnjava poslije koje je mu je izrečena uvjetna kazna od devet dana zatvora, op. p.) prije odlaska na pripreme u Tursku početkom godine, Ripper je napisao:

"U svakodnevnom upotrebnom govoru to je primjenjivo na ovakve lirske eskapade; npr. "oćeš da ti bišćana spucam?", "dobit ćeš bišćana".

Na početku svoje novinarske karijere pratio sam Bišćanov uspon sve tamo do 2005. i nezaboravne istanbulske noći u kojoj je s Liverpoolom postao europski prvak.

Nogometno se tamo 2005. godine i ugasio. Zaradio je bogatstvo, izgubio mnoge motive. Trofeje mu nitko ne može uzeti, ali ostat će upamćen po udaranjima suparničkih igrača u glavu, bijegu iz reprezentativnog kampa, bahatom odnosu s čelnicima HNS-a i izbornicima, nasilničkom ponašanju na ulici.

Mamić ga želio otpustiti

Netko će reći to je slika kluba. I istina, klub se morao ograditi zbog kapetanove ulične tučnjave koja je na kraju i procesuirana. Capello je uzeo vrpcu Terryju, Ferguson je imao problema s Royom Keaneom, ali oni su ipak nešto odigrali. Zdravko Mamić, duboko razočaran Bišćanom, odlučio je potkraj 2008. godine, nakon crvenog kartona u Rijeci, raskinuti ugovor. No, Bišćan je preko sportskog direktora Zorana Mamića obećao da će se promijeniti, popraviti svoje ponašanje. Ipak, sve je gori, nogometno ne može više pratiti ni ritam HNL-a, često je ozlijeđen, nažalost prečesto nervozan. I zbog toga bi trebao prestati sramotiti samoga sebe i Dinamo.