U Rijeci je ove nedjelje u 76. godini preminuo Luciano Sušanj. Najveći hrvatski atletičar u povijesti ostat će zapamćen po europskom zlatu iz Münchena 1974. godine, a njegov državni rekord na 800 metara postavljen u toj finalnoj utrci nije oboren do današnjeg dana. U povodu njegove smrti ponovno objavljujemo životnu priču o njemu, koju nam je ispričao u intervjuu za Večernji list 2020. godine.
Rujan 1974. godine pamte svi ljubitelji sporta, pogotovo atletike. A posebno tu rimsku večer pamti Luciano Sušanj koji je u utrci na 800 metara osvojio naslov europskog prvaka. Tko bi rekao da će taj njegov rezultat (1:44.07) i danas biti hrvatski rekord. Eto, već godinama nitko od naših trkača nije ni blizu tome da tu dionicu pretrči brže od 1:45.00.
– Žao mi je što je moj rekord još “živ”. Ali, mora se jednom dogoditi da se pojavi netko tko će me nadmašiti. Vjerujem da će to biti vrlo brzo je imamo nekoliko nadarenih srednjoprugaša – rekao je Sušanj.
Igrao za NK Rijeku
A malo je nedostajalo da se Sušanj ne počne ozbiljnije baviti atletikom...
– Da treninzi pionira Rijeke nisu preseljeni s Kantride, vjerujem da bih napravio solidnu nogometnu karijeru. U moje vrijeme sportom su se djeca počinjala baviti jako kasno. Tako sam ja počeo trenirati nogomet s 12 godina. Kuća mi je bila 200 metara od stadiona na Kantridi. Kasnije, kada su omladinski pogon Rijeke preselili na drugu, meni dalju lokaciju, odustao sam od nogometa. Igrao sam u generaciji s Ivanom Kocijančićem i Vinkom Srokom koji su kasnije igrali za jugoslavensku reprezentaciju – ispričao nam je Sušanj.
Atletiku je počeo trenirati vrlo kasno, tek sa 16 godina.
– Kako je na Kantridi bio i Atletski klub Kvarner, bilo je nekako logično da se prebacim u atletiku. A na to me nagovorio Miljenko Rak, pa sam s njim počeo trenirati skok u dalj. Nisam bio tako loš, ali ni jako dobar u dalju pa sam se prebacio na trkačke discipline. U početku mi je najjača disciplina bila 400 metara. Prvu veliku medalju osvojio sam 1973. godine kada sam u Rotterdamu postao europski dvoranski prvak na 400 metara.
Bili ste europski prvak u nemogućim uvjetima?
– Trenirao sam samo triput tjedno. Nismo imali ni svlačionicu, a kamoli tuševe. Kada bi bilo lijepo vrijeme, poslije treninga okupali bismo se u moru. Ako bi bilo loše vrijeme, nije bilo kupanja dok ne bismo došli doma. Tek kasnije su nam nogometaši ustupili jednu svoju svlačionicu. Novca u atletici tada nije bilo pa sam u jednom trenutku morao prekinuti jer sam se morao zaposliti. Iz radničke sam obitelji i u kući nije bilo novca. Tako sam se kao mladić zaposlio u tvrtki Torpedo. Radio sam u analitičkoj službi. To je nekad bila jaka tvrtka, a danas više ne postoji. Kada je neki novac počeo pristizati u sport i kada je Rijeka dobila dvoranu Mladost i pravu atletsku stazu stvoreni su malo bolji uvjeti pa sam se vratio – kazao je Sušanj.
Prije rimskog slavlja bili ste i na Olimpijskim igrama u Münchenu?
– Bio sam član štafete 4x400 metara, ali sam se, nažalost, ozlijedio na jednom treningu tako da na kraju nisam nastupio. S tih Igara najviše ću pamtiti masakr izraelskih sportaša u olimpijskom selu. Kada se to dogodilo baš sam bio u selu, ali je naš paviljon bio dosta udaljen od mjesta tragedije. Čuli su se pucnji, a što se događa saznao sam tek gledajući TV. Znam da su svi bili uplašeni, pogotovo kada su iznad sela letjeli helikopteri i počeli se spuštati specijalci.
Početkom 1974. godine najavili ste velike stvari. Drugi put zaredom postali ste europski dvoranski prvak, ali taj put na 800 metara. Cijela sezona bila je dobra, pa su očekivanja na Europskom prvenstvu na otvorenom bila velika...
– Glavni suparnik na 800 metara bio mi je tada Talijan Marcello Fiasconaro, aktualni svjetski prvak. Pojavio se i mlađahni Steve Ovett, koji je na kraju bio drugi. Inače, Fiasconaro i ja bili smo dobri prijatelji i jako je dobro znao da sam u sjajnoj formi i da će me teško pobijediti. Tako je i bilo. Osvojio sam zlato, a on je bio tek šesti – prisjetio se Luciano.
Priča se da ste uoči puta u Rim zamalo odustali od Europskog prvenstva, navodno zbog svađe s trenerom?
– Ne, to nije istina – odlučno će Sušanj.
Svi su očekivali da ćete osvojiti i olimpijsku medalju dvije godine kasnije, na OI 1976. u Montrealu.
– Nažalost. Bio sam šesti. Možda bih i osvojio medalju da na Igre nisam došao izravno iz vojske. Pisao sam molbu Generalštabu JNA da me privremeno oslobodi služenja vojske barem dok Olimpijske igre ne prođu, ali nisu imali razumijevanja za to. Ne kažem da u vojsci nisam imao uvjete za treninge, ali to ipak nije bilo to. Inače, bio sam u vojsci u Puli i, koliko se sjećam, bio sam u to vrijeme jedini ozbiljan sportaš u vojarni.
Godinama na čelu HAS-a
Po čemu pamtite Igre u Montrealu?
– Po gimnastičarki Nadiji Comaneci. Svi su pričali o tom čudu od djeteta. Imala je 14 godina i sjećam se da sam je viđao u olimpijskom selu s plišanim medvjedićem u ruci. Naravno, nitko joj nije mogao prići jer je imala jako osiguranje – rekao je Sušanj, koji se nakon tih Igara i oprostio od atletike.
– Bio sam blizu tridesete i morao sam se ponovno zaposliti kako bih uzdržavao obitelj, suprugu i dvojicu sinova. Zaposlio sam se u nekadašnjoj SOFK-i grada Rijeke, a 14 godina bio sam i predsjednik Hrvatskog atletskog saveza, od 2000. do 2014. godine – ispričao nam je Sušanj u životnoj priči 2020. godine.
Predivan čovjek.