Zdravko Mamić: Ova vlast usmjerena je na zatiranje Dinama, a ja se tu nisam obogatio!

U nekoj drugoj zemlji, da je jedan nogometni klub deset puta zaredom osvojio nacionalno prvenstvo, to bi se mjesecima slavilo i svi bi o klubu govorili kao o fenomenu. No, ovo je Hrvatska pa je i Dinamova "decima" obilježena skromno. Bi li bilo drukčije da Dinamo ne vodi Zdravko Mamić, tko zna. On primjerice smatra, da nije bilo njega, ne bi bilo niti "desetke", a Dinamo bi se vrlo brzo urušio i završio gore nego Hajduk. U svakom slučaju, Dinamo ne prati zasluženi imidž. Je li dakle sve to vrijedilo?

– Vrijedilo je. Od prvog dana u kući su me učili dvije stvari, da sam katolik i da sam dinamovac. Imamo vlastitu državu, a ja sam prvi operativac najdražeg kluba, dakle, moji su snovi ostvareni. Kao klinac iz provincije sada imam privilegiju stvarati povijest tako velikog i moćnog kluba. I to jest velika satisfakcija. No, vjerujem da ni sam nisam svjestan tog značaja jer sam toliko "ubijen" psihološki, ubijen svim prljavštinama, kontaminiran onim što mi rade u sprezi politike i dijela medija, naravno u zajedništvu s različitim interesnim skupinama i dijelom huligana. Pa se onda, i to dobro koje se dogodilo Dinamu, slabo prepoznaje. To nije samo statističko dobro, a osvojili smo 19 trofeja u 10 godina. Osim toga, kontinuirano igramo u Europi, a dodajte i da se sve to događa u recesiji i kada su sve poluge aktualne vlasti usmjerene na zatiranje imena Dinamo. I mene kao predvodnika tog Dinama. Dakle, realno, doista je riječ o velikom uspjehu.

Da, razlika između Dinamovih uspjeha i vašeg imidža je brutalno velika. Zato vas i pitam je li se isplatilo ili ste odavno trebali dići ruke?

Put do uspjeha nije lagan. Generacije nas maštali smo o primjerice hrvatskoj državi, a kada smo to konačno ostvarili, dovedeni smo u situaciju da neke političke elite i interesne grupe sada rade na zatiranju naše države. Vrlo se slična stvar događala i Dinamu. U bivšoj državi ponosio si se time da si dinamovac, a sada, a to je stvarno nevjerojatno, opet je teško biti i Hrvat i dinamovac. To jest fenomen. No, nikad nisam požalio što sam činio, i u ponosu prema svojoj domovini i prema Dinamu, ali ipak se moram zapitati – pa kakvi smo mi to ljudi? Da nakon što imamo državu 25 godina, da je sada tako arčimo i rasturamo i da je ne volimo. I da tako prolazi i Dinamo, koji niže pobjede na ponos svoga grada i države. Meni je teško o tome govoriti, bilo bi bolje da netko drugi govori, ali gdje su ti drugi? Najglasniji su dušmani i neprijatelji kojima je sve ono što predstavlja hrvatsko i domoljubno nešto što treba raznijeti. I tako je stvoren nesrazmjer između onoga što ja jesam, kao čovjek sa svim manama i vrlinama, svega onoga što sam u životu stvorio i onoga što mi je servirala politika i mediji. Ja to doživljavam kao svojevrsnu genocidnu politiku prema meni. Možda je pretenciozno, ali tvrdim da se i prema meni i prema Dinamu provodi genocidna politika. Imali smo malo saveznika, no iza Dinama još uvijek stoji pola Hrvatske i pola iseljeništva. No, oni su, kao i uvijek i u svemu, tiha većina. Koja je u stalnoj defenzivi prema agresivnoj i radikalnoj političko-medijskoj manjini.

Tko ili što vas onda čuva? Ipak ste se uspjeli do sada očuvati.

Čuvaju me isključivo rezultati moga rada, moje poštenje, što je još uvijek jače od neviđenje redaljke koja se provodi nadamnom i mojom obitelji.

Čuva li vas vaš novac?

Ne, nego rad i poštenje. I dragi Bog. Ma kakav novac! Novcem to ne možete kupiti. Tu ste uvijek limitirani.

Da netko tko ništa ne zna o vama samo počne čitati o vama na Googleu ili vas pogleda na Youtubeu, stekao bi sasvim drugačiji dojam od ovog Mamića o kojem govorite.

Da, čovjek bi pomislio da ima posla s crnim vragom. A pred vama stoji čovjek koji ima 46 godina Dinama u kontinuitetu. Došao sam u Dinamo s jedanaest godina 1971. i od tada se iz Dinama nisam maknuo. To je moj život, moj smisao života. Bez obzira na sliku kojom me prikazuju politika i mediji, osjećam se čestitim domoljubom, odličnim sinom, ocem, suprugom, prijateljem, vjernikom. U svemu tome sam apsolutna čista petica.

A jeste li i dobar brat?

Apsolutno. Znam zašto me to pitate i drago mi je da me pitate jer su opet mediji napravili svoj prljavi posao. Istina je da je moj brat Zoran u 80. minuti napustio trenersku klupu i to je bila njegova odluka, a ne moja. Niti sam ja njoj pridonio. Mislim da ta odluka nije bila u redu, ali onaj tko je normalan shvatit će je kao reakciju poštenog, čestitog dečka koji nije naučio u takvim situacijama razmišljati lukavo. Ili dodvoravati se publici, nego je instinktivno odreagirao i otišao s klupe. No, sadržajno, a to znaju čak i ljudi koji nas površno poznaju, a kamoli oni koji nas dobro znaju, ovakva braća poput Zorana i mene mislim da ne postoje na kugli zemaljskoj. On je meni ne samo brat. On je meni sin, on je meni otac. On je u cijeloj mojoj obitelji meni najbliži sve ove godine. Stariji sam od njega 12 i pol godina, a sve smo prošli zajedno. I odrastanje, jer moji su roditelji radili u dijaspori, a ja sam mu bio i tata i mama, čuvao ga i hranio, i pratio kroz cijelu karijeru. Kada je on ranih '90-ih otjeran iz Dinama i kad je četiri godine igrao u Njemačkoj za Bochum, u te prve četiri godine u Bundesligi odigrao je 140 utakmica. Sve te njegove utakmice pratio sam uživo, a već sam tada imao troje djece. U te četiri godine u gledanju njegovih utakmica proveo sam 480 dana u Njemačkoj. Prije deset godina Zoran se vratio iz Njemačke u Hrvatsku, a Dinamo je tada bio užasno devastiran i igrački, financijski i organizacijski. To je ona godina kada je Dinamo završio u tzv. ligi za opstanak i kada sam se zarekao da ćemo u deset godina biti prvi. Prihvatili smo ga Josip Kuže i ja, i uz Kužea Zoran je bio apsolutno lider novog doba. Bio je kapetan, a na zalasku karijere bio je i pozvan u reprezentaciju. U ovih deset godina Zoran je bio na poziciji igrača, sportskog direktora i trenera u Dinamu. On i ja smo cijeli taj život zajedno prošli. Znate, mediji su gladni senzacije i cirkusa. Čak i da smo se nešto posvadili, nije priča životnih partnera stalna idila.

Mišljenja su sportskih analitičara da je sad trenutak da se Zoran "otpili" od vas, da se emancipira?

Eto vidite, to je prljava podvala zbog kakvih Hrvati stoljećima krvare. To je ta najveća podvala u našem društvu, kad se vinu naši neprijatelji koji su još uvijek jako dobro raspoređeni, to je ta takozvana Udba koja još uvijek danas vlada Hrvatskom. Uvjeren sam da Hrvatskom vlada Udba i kad oni vide da se braća slažu, i simbolička braća i u ovom slučaju konkretna dva brata i braća po domoljublju, po susjedstvu i idealima, e onda oni stavljaju kajle među njih i žele ih razdvojiti. I onda govore, trebaju nam nova lica. Jer lica koja su uspješna bilo u gospodarstvu, financijama, sportu ili politici, oni kontaminiraju kako ne bi služila svojoj domovini. Njihov je zadatak da kriminaliziraju svakog našeg čovjeka, hrvatskog opredjeljenja. To provode putem svojih medija i udbaškim metodama. I traže – ogradite se od tih ljudi, od Mamića. I kada ih uspiju maknuti, onda umjesto uspješnih dolaze frajeri, koji su nesposobni, ali vode tobož uljuđenu, proeuropsku, naprednu politiku.

Dakle, dva brata neće moći razbiti?

Naravno da neće. Osim što smo braća po krvi, mi smo u zadnjih deset godina zajedno s drugim ljudima i gospodinom Mirkom Barišićem stvorili moćni stroj ne samo za prilike u Hrvatskoj, nego i cijeloj jugoistočnoj Europi. A stvorili bi još više kada bi imali imalo podrške u okruženju. Odgovorno tvrdim, današnja vlast na čelu s bivšim predsjednikom Ivom Josipovićem željela je spaliti Dinamo i braću Mamić. Evo, ekskluzivno, mogu vam reći da je održana sjednica izvršnog i nadzornog odbora kluba i da su oni jednoglasno zaključili da se sa Zoranom potpiše novi četverogodišnji ugovor s poboljšanim uvjetima.

Zoran ostaje i još – povišica?

Tako je, jer znate, on je dosad bio među najlošije plaćenim Dinamovim trenerima.

Je li skandal u Fifi dokaz da je korupcija duboko ukorijenjena u nogometu?

Nije uopće, niti je znak. Nego su najkorumpiraniji oni koji su najmoćniji i vrte najveći novac. Meni je zastrašujuće kad vidim da smo mi Hrvati – a imamo i mi svojih mana i u našim redovima ima kriminalaca i lopova i korumpiranih – male bebe u rodilištu u odnosu na te tzv. poštene, moralne i napredne sile svijeta. Mi smo za njih, međutim, nula. Što je veća korporacija, to je korupcija veća i sofisticiranija. Samo oni to zovu drukčije, nije korupcija, nego gift, poklon. Uvjeravam vas da se u inozemstvu ne može napraviti posao a da se ne pokriju svi mogući interesi. Makako se to nazivalo.

Pa gdje je onda ta "močvara", nije kod nas, nego je veća vani?

I Uefa i Fifa nisu izolirani otok. No iz ovog skandala izvlačiti zaključak da su sport i te institucije kontaminirane korupcijom, bilo bi nepošteno. I ovdje se politika uplela. Kad je već spominjem, tvrdi se da nema veće političke stranke u svijetu koja se ne financira i iz ilegalnih izvora. Samo se nekoga pronađe, a nekoga ne.

Svojedobno je bivši ministar Jovanović uzeo sebi u zadatak isušivanje "močvare". Vas je stalno spominjao, no, što se vas tiče, nije uspio?

Ova je vlada, generalno, došla s politikom da zatre hrvatski sport, odnosno da ga podjarmi. Plan je bio preuzeti, prvo Hrvatski olimpijski odbor (HOO), Hrvatski nogometni savez (HNS), kao najutjecajniji savez i dva kluba za koje navija cijela Hrvatska, Dinamo i Hajduk. Bio sam jedan od prvih i najvažnijih ljudi koje su oni odredili kao metu. I ja sam ih, sa svojim suradnicima, uspio pobijediti, bilo je krvavo, ali nisu uspjeli zauzeti HHO, HNS, niti Dinamo. Uspjeli su, nažalost, zauzeti Hajduk, što meni jest fenomen. Jer Torcida i navijači Hajduka su nešto drugo u odnosu na one koji sada tamo vladaju. Formirana je famozna, izmišljena udruga "Naš Hajduk", kao što je bila planirana i izmišljena udruga "Zajedno za Dinamo". Te su udruge napravili "velebni umovi" s mišlju kako će tiho, s boka preuzeti Dinamo i Hajduk. HHO, HNS i Dinamo smo obranili, ali je Hajduk šaptom pao. Oni su u nadzorni odbor udruge "Naš Hajduk" izabrali sve esdepeovce. Oni su, potom, izabrali svoje kadrove koji su na daljinski upravljač vodili Hajduk. A ustvari Hajduk je nešto drugo. Ne shvaćam kako su uspjeli ovako preuzeti klub, pored torcidaša i navijača. I zato je Hajduk danas to što jest. Ekipi je poluga bio i predsjednik Josipović, koji je, podsjetimo se, na svom prvom putovanju u Los Angelesu, govoreći dijaspori, prvi rekao da je u HNS-u "neka mala mafija".

Evo i prije ovog intervjua čuo sam da se opet priča kako vas češljaju i da se može očekivati vaše privođenje?

Koliko to govori i o njihovom zlu i nesposobnosti. Oni čak ne znaju niti namjestiti. Njihov je san da mene unište, "redaljka" je nada mnom već na dnevnoj razini. Ljudi su već mnogo puta čuli da će mene uhićivati i sad zamislite te uvjete u kojima ja i poduzeće koje predvodim radimo. Pa svakih nekoliko sati dođe mi netko i širi ovakve laži, a to traje već godinama. Stalno zagađuju, a ja pitam, kako će mi u takvim uvjetima doći ljudi na tribine, a sponzori se vezati za klub. To je sofisticirano, udbaško, policijsko i komunističko ubijanje "neprijatelja". Mene su kao klinca tukli kada sam išao na polnoćku, a danas me u mojoj državi opet proganjaju. No, ovakav politički progon kao što je sada, nikada mi se prije nije događao.

No, imate biznis koji donosi puno novca, dobro ste "potkoženi"?

Ma nemam nikakav biznis, to je isto laž. Ne borim se ja za siromaštvo, naravno, ali ovdje je opet riječ o novoj podvali. Gdje se naše političke elite natječu populističkim i jeftinim metodama, sve kako bi se prikazale što siromašnijima. To je jedna od najvećih prevara u novom hrvatskom dobu. Sjetite se onih dolazaka biciklima na sjednicu Vlade, pa trpanje zastupnika u sobice, pa demagogija kako zastupnici jedu prekvalitetno za malo novca... Umjesto da se natječemo postati što bogatiji i prisiliti bogate da dio svog bogatstva daju onima koji nemaju, pa da budemo bogata i socijalna država. Umjesto da pričamo samo o projektima, a ne da lažemo narod već 20 godina kako ćemo spojiti Hrvatsku. Kažemo Pelješki most, nema ga. LNG, pa ga nema, Termoelektrana Plomin, pa je nema, monetizacija cesta – pa je nema... Netko nam je isprao mozak. I onda državu dajemo u ruke ljudima kojima u životopisu ne stoji nikakva kompetencija da vode naš narod i državu. Mi biramo na vlast ljude koji ne znaju urediti odnose u svojoj vlastitoj obitelji, a kako će onda u državi i nahraniti cijeli hrvatski narod. Gdje su to prije radili ti ljudi... pa ja za jedan dan donesem više odluka i donesem koristi više no što će oni uspjeti u cijelom mandatu.

Vi jeste kompetentni u vođenju Dinama, ali prigovor je da niste transparentni u poslovanju?

To je mantra. U klubu 250 ljudi prima plaću, i to ne bilo kakvu. Puta četiri člana obitelji, to je tisuću ljudi. Nekoliko stotina djece svakodnevno tu trenira, troši se struja, voda, imaju pedagoge, natječu se. I još Dinamo povrh svega državi plati između 25 i 30 milijuna kuna poreza. Vrlo je to jednostavno izračunati, ako je Mandžukić imao milijun eura godišnju plaću, platio je on izravno 25 posto poreza državi, a Dinamo 25% PDV-a na bruto iznos od milijun eura. I samo je tu državi plaćeno pola milijuna eura godišnje. A grad se samo brine o svojoj imovini, o stadionu, no da tu nema Dinama, ovo bi bila tek rupa.

Lakše je, dakle, pričati o mutnom obiteljskom biznisu Mamića?

Tog muteža nema. Oni da imaju dokaze, a sve je u njihovim rukama, već bi davno to riješili. Što nisu dokazali da mi mutimo s nogometnim biznisom? Ne mogu jer je to laž. Da bi nas se diskreditiralo i da ne bi postizali nove rezultate. Koji su vidljivi svakoj budali, a kamoli pametnom čovjeku.

No, nešto se zakonski ipak mijenja, Dinamo će od udruge građana morati postati nešto drugo, trgovačko društvo, biti privatiziran ili...?

Dinamo ulazi u novu fazu, i organizacijsku i sportsku. Mi smo pokrenuli proces preoblikovanja kluba, prema postojećem zakonu i u sljedećih nekoliko mjeseci, nadam se, uspješno ćemo provesti taj proces. Što se sportskog dijela tiče, dao sam najavu da ćemo u narednih 10 godina, osam puta igrati u najvažnijem europskom natjecanju, a to je Liga prvaka.

Je li model privatizacije Dinama usporediv s nekim od europskih klubova, da javnosti bude jasniji. Kako će se riješiti vlasništvo?

Prema aktualnom zakonu, taj proces preoblikovanja odvija se u četiri ili pet krugova, ovisno o interesu, i on propisuje da je svatko u mogućnosti, bio Hrvat ili stranac – kupiti dionice kluba. Tu je stvar vrlo čista i nadamo se da će biti interesa i da će se to dobro završiti. Bit će divna stvar kada će se napokon prestati pričati da je klub moj, privatni, obiteljski. Nego će jedan ili više budućih dioničara preuzeti brigu i neka urede odnose na dobro sviju nas.

S obzirom da bi se, kad je o vama riječ, onu Ćirinu "ako ikada umrem" mogli parafrazirati u "ako ikada odem iz Dinama", kakav je vaš plan u tom preoblikovanju kluba?

Još ga do kraja nisam definirao. Sigurno ću uzeti neku dionicu kluba, do jedan posto vlasništva, jer se nemam namjere pojavljivati kao krupni ulagač. Procijenit ću što mi to emotivno znači.

A gdje je tu onda vaš biznis-interes s Dinamom?

Pa nemam ga, ja radim iz ljubavi, ostalo je izmišljotina. Svoj sam novac zaradio u nekim projektima u već davnim vremenima. Zadnjih petnaestak godina nisam jednu lipu prevrtio u hrvatskoj državi. Jednostavno, tu ništa ne radim od biznisa, osim što imam plaću od 11.000 kuna u Dinamu i to je moj jedini prihod koji ostvarujem u hrvatskoj državi.

Ha, onda radite vani, zar ne?

Imam u knjižici 37 godina staža, i to u ozbiljnom biznisu. Nisam niti gladan, niti žedan, solidno sam dobrostojeći čovjek. No, ono što javnost zanima – ja se nisam obogatio na Dinamu. Dobio sam satisfakciju, emotivno, no Dinamo je meni samo materijalna šteta.

Imate, primjerice, sudski proces s Eduardom, o tzv. doživotnom ugovoru. Dakle, živite od takvih ugovora?

To je bio izolirani slučaj, riječ je bila o mom pokušaju, još dok nisam ovako bio u nogometu, ali jesam ulagao u mlade nogometaše. No, iz toga sam izašao. Konkretno i po priznanju samog Eduarda ja sam mu, nepobitno, dao oko milijun eura, a da nikad nisam dobio ništa. Dakle, u tom sam poslu bio apsolutni luzer. Kažem vam, ni s jednim nogometašem ja nemam više nikakav ugovor. Izašao sam iz svega toga davno, dio sam bio prebacio na svog sina. Niti imam privatni interes, niti sam ijednu lipu uzeo od kluba, ili da je moj sin radio posao s klubom. Moja obitelj u Hrvatskoj više ništa ne radi od biznisa.

Bilo bi logično da imate biznis u RH, pa svi tu živite?

Zdravo-seljački rečeno – ja sam primoran ne raditi u RH, kao uostalom i ostali članovi moje obitelji. I zato nam ne mogu ništa. Šteta što tu nemamo biznis jer osjećam se sposobnim pridonositi državi, ali mi ne daju i proganjali bi me.

Hoćete reći, vaš je problem što vam je Dinamo najvažniji?

Napravili su sve da nas otjeraju iz Hrvatske. Zamislite koje bogatstvo i potencijal u ljudstvu je u našoj dijaspori. Na kakvim su oni pozicijama u drugim državama maštali Hrvatsku 100 puta više nego mi. Zvali smo ih da se vrate. I što smo napravili – prevarili smo te ljude. I čak natjerali rođene i školovane ovdje na masovni, novi odlazak iz Hrvatske. Pa ja sam ovdje samo radi Dinama. Da toga nema, sa svojom obitelji ovdje ne bih ostao niti sekunde, koliko nam je ova vlast napravila zla. A ne želim ostaviti Dinamo na cjedilu, jer da odem, u roku od tri mjeseca, od Dinama ne bi ostalo ništa.

Malo samodopadno?

Koliko god to tako zvučalo, istina je. Bilo bi – kaj bu, bu; kaj nebu, nebu; ne bi se štel mešat; i vužgi ga vužgi.

Smatrate da bi se bez vas Dinamo urušio kao Hajduk?

Bio bi 10 puta gori od Hajduka. Zbog podneblja i temperamenta, hajdukovi navijači su emotivniji, njima je Hajduk religija. Kao što je meni Dinamo, svetinja. Ovdje, našim ljudima na sjeveru, Dinamo niti približno nije tako emotivno na srcu, kao što je to Dalmatincu Hajduk. No oni, zbog nesposobnog menedžmenta ne znaju tu svu energiju i emociju kapitalizirati. To je isključivo zbog nesposobnosti ljudi koji vode taj klub. Jel', to kako se Hajduk voli – ne voli se nitko na svijetu tako. I zamislite sad te nesposobne ljude u vodstvu, koji nemaju pojma što bi napravili s tom silnom ljubavi i emocijom.

Pita moj susjed, hajdukovac – pitaj Mamića ima li neko ime koje bi, poput njega, izvukao Hajduk?

Siguran sam u to, znam puno ljudi koji jako vole Hajduk i mogli bi ga izvući. To nije problem, ali jest problem što njih politika ne pusti i stalno regrutira nekompetentne i ponizne, s kojima oni mogu manipulirati. A sa sposobnim čovjekom ne možete manipulirati. Problem je, dakle, što s Hajdukom upravljaju nesposobni i – ulica.

Kaže da bi navijači rado dočekali i vas. Biste li ikada mogli prijeći u Hajduk?

To je nemoguće. Zbog naših stereotipa i primitivizama. Kao što ja ne mogu dokazati da Hajduk ljubim svim svojim bićem. Ja sam taj koji je pjevao "Hajduk i Dinamo da su kluba bratska, kojima se ponosi Hrvatska" i ushićen sam kad krene koloplet njihovih krasnih pjesama. No, ja volim Dinamo, poštujem i ljubim Hajduk. Patim zbog Hajduka jer jaki Hajduk učinio bi Dinamo još jačim. Osjećam bolove kad se sjetim da će Dinamo i sljedećih 10 godina biti prvi. Koga to, osim nas, zanima. A tomu je tako jer Hajduk vode nesposobni ljudi. Vidite kako se mi dobro razumijemo i respektiramo s NK Rijekom. Zato želimo i jaki Hajduk. Tamo su osnovali tu svoju udrugu, koja udbaškim metodama radi da zarati Sjever i Jug. Da im Zagreb bude kriv za sve. A nitko ne kaže – čekaj čovječe Božji, pa nas nema deset godina nigdje u Hrvatskoj, a kamoli u Europi. A to nije zaslužio taj klub i Dalmacija. Što je njima interes, da nekoliko frajera dobiva plaću. Pa interes su – trofeji, pobjeđivati.

Imate i vi svoj grijeh – Lokomotivu, koja je Dinamova podružnica?

Mi smo svoje postojanje bazirali na suradnji sa svima koji žele surađivati. Nije bilo dvojbi da se treba angažirati i klub koji je bio u 4. ligi i trebao se ugasiti – treba spasiti. Klub je, eto, proslavio i 100 godina postojanja. S vremenom smo izlazili iz te priče – ali ne dovoljno brzo. Mogu razumjeti one koji protestiraju, uključujući i one oko Hajduka. No, tvrdim da je, inače, sve u duhu zakona i propisa. Problem je samo jedan – posudili smo previše igrača klubu koji je u istom rangu natjecanja kao i Dinamo. U kratko vrijeme to ćemo promijeniti.

>>Pjaci najviše Oscara, Mamić najbolji trener, a Modrić nogometaš

>>Mamići se pomirili, ali do kada? Umjesto razlaza, Zokiju stiže novi ugovor