Koji je "rok trajanja trenera Dinama?

Zdravko Mamić naučio je naređivati, a do sada je smijenio 15 trenera. Valjda su Peteva upozorili na to...

Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
Ivajlo Petev
Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
Ivajlo Petev
Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
Ivajlo Petev
Foto: GNK Dinamo
Ivajlo Petev
Foto: GNK Dinamo
Ivajlo Petev
Foto: GNK Dinamo
Ivajlo Petev
Foto: Robert Anic/PIXSELL
29.09.2016., Zagreb - Stadion Hitrec Kacijan - Novi trener GNK Dinama Ivajlo Petev odradio prvi trening s igracima. Na treningu mu je asistirao bivsi trener Zeljko Sopic. Photo: Robert Anic/PIXSELL
01.10.2016.
u 10:19
Kad se podvuče crta na 15 godina brisanja podova s trenerima, kolika je uopće procijenjena šteta takve Dinamove politike? Za klub, iskreno i objektivno, nikakva, ne postoji.
Pogledaj originalni članak

Ne shvatite to kao obeshrabrivanje Ivajla Peteva, Mamićeva “trenera broj 15”, nego čisto kao upozorenje. Naime, prema nekim izračunima, prosječni “rok trajanja” Dinamova šefa struke u Mamićevoj eri iznosi samo pedeset utakmica.

U obzir smo uzeli trenere kojima je povjereno vođenje više od pet utakmica u nizu, dakle ne računajući “vatrogasce” poput Bage, Ćuka, Tota, Krznara ili posljednjega u nizu Željka Sopića.

Kada bismo tih pedeset utakmica pretvarali u vremensko razdoblje, loša vijest za Peteva glasila bi: nećeš, bratko, odraditi dvije godine na klupi kako stoji u ugovoru! Primjerice, Zoran Mamić u prošloj je šampionskoj sezoni, u prvenstvu, Kupu i Europi, vodio Dinamo u 51 utakmici.

Tih projiciranih pedesetak utakmica u Dinamu bio bi za Peteva ipak korak naprijed u odnosu na njegov posljednji klupski angažman. U ciparskom AEL-u iz Limassola, u 13 mjeseci na klupi vodio je 37 utakmica, dok je u Ludogorecu u tri godine imao 94 nastupa.

Nestalnost očito prati Bugarina, koji nije izdržao dulje od 13 utakmica na klupi reprezentacije, ali burna nepostojanost trenerske struke još je više zaštitni znak Dinama u posljednjih petnaest godina.

Isprobao je sve

Bugarin Petev već je petnaesti trener u Mamićevoj eri ili je, da budemo potpuno precizni, Dinamo upravo proveo dvadesetu smjenu na klupi od 2001. godine, uzmemo li u obzir da su Vlak, Lončarević, Ivanković i Jurčić imali izraženu “moć ponavljanja” i uvijek se vraćali “po još”.

Mamić je zapravo na klupi isprobao sve: i klupske legende (Vlak, Zajec, Kranjčar), i golobrade trenere, poput Jurčevića, i prekaljene veterane poput Lončarevića i Čačića, i strance, poput Halilhodžića, i nadareni kadar iz škole (Soldo), i opet ni u jednom tom slučaju nije demonstrirao takvu kiruršku preciznost u odabiru kao kad je posegnuo za trenerom koji je s njim sjedio za stolom na nedjeljnom obiteljskom ručku.

Dakle, Zoran Mamić uspio je pokraj naprasitog, dominantnog brata izdržati gotovo stopedeset utakmica na klupi. Pritom je bio jedini trener koji se žustro odupirao predsjednikovu utjecaju na sastavljanje zapisnika, ili je barem to pokušavao, a da zbog toga nije ispaštao. Brata se, jel’te, ne nogira ili ne hvata za gušu zbog jedne banalne odluke “Sigali, a ne Šifo”. Nekim drugim trenerima, u trenucima pomračenja, zbog takvih je tričarija priređivao “zasjede” u ekonomatu.

I ono najvažnije, Dinamo je u vrijeme Zorana Mamića, kao i u Halilhodžićevo doba, znao izgledati kao stabilna, nepokolebljiva, samouvjerena i energična grupa, što je iznjedrilo jedan meteorski bljesak. Pobjeda nad Arsenalom u Zagrebu, uz Ivankovićev trijumf nad Ajaxom, najznačajniji je Dinamov rezultatski iskorak u posljednjih deset godina.

Zdravko Mamić naučio je naređivati i uvijek biti u pravu, pa čak i kad se diskutira o pitanjima koja zadiru u trenersku struku. Tipični “control freak”, na što su Ivajla Peteva vjerojatno upozorili. To što je Bugarin obiteljski prijatelj, još mu je veći teret, kao što je bio i bratu Zoranu, jer tek tada savjetniku porastu krila. Prijemčivost i podatnost bi se, naime, podrazumijevala, podložnost gotovo tjednim pritiscima. To je naprosto Mamićev modus operandi, smisao njegova postojanja u Dinamu: prihvati to ili u startu odustani. Koliko znamo, nitko ga do sada nije odbio.

Štete zapravo i nema

I koja je onda svrha postojanja Dinamova trenera? Jednostavno, da uzme naslov prvaka i bogatu otpremninu, dakako, bez prezimljavanja u Europi. Odskočna daska? Teško. Prestižne gaže, praćene vrhunskim primanjima, nakon Dinama priskrbili su si samo Branko Ivanković u Kini i Halilhodžić u Alžiru, dok je, primjerice, Čačić lutao od Sesveta do Maribora, a talentirani Nikola Jurčević odabrao poziv – pomoćnog trenera. Izbirljivi Zvonimir Soldo dugo je, nakon dvostruke krune s plavima, čekao pravu ponudu, pa godinu dana vodio Köln. Danas je u trenerskoj mirovini, kao Ćiro Blažević, Vlak, Zajec i Lončarević.

Kad se podvuče crta na 15 godina brisanja podova s trenerima, kolika je uopće procijenjena šteta takve Dinamove politike? Za klub, iskreno i objektivno, nikakva, ne postoji. Jedanaest naslova prvaka zaredom, deset godina u nizu europskih natjecanja u grupnoj fazi, ogromni, zapanjujući novčani iznosi inkasirani na transferima igrača.

Savjetnik – gutač trenera? Pa što! Dok je na djelu komotan prosperitet i financijsko blagostanje, dobru tradiciju treba njegovati. Valjda je prijatelj Ivajlo svjestan te spoznaje...

Ključne riječi
Pogledajte na vecernji.hr