Zdravko Mamić za Max: I ja volim Sv. Patrika

I da sam mogao osobno birati prvog protivnika na Euru, izabrao bih Irsku; zbog više razloga. Ne postoji narod koji nam je sličniji i koji je, kao i mi Hrvati, toliko krvavo platio svoju samostalnost.

Sličnosti su zapanjujuće: i Irska i Hrvatska imaju oko 4,5 milijuna stanovnika, svaka ima šezdesetak tisuća četvornih kilometara površine, imaju iznimno brojnu dijasporu, katolika je oko 90 posto, i imperijalne sile nisu odoljele a da ih ne pokušaju osvojiti.

Irska i Irci su mi fascinantni. Mogu se pohvaliti da sam tu prekrasnu zemlju nekoliko puta proputovao uzduž i poprijeko te se pritom uvjerio koliko vole i poštuju nas Hrvate. Koliko sam samo puta čuo kako kažu: “U vama Hrvatima vidimo sebe”.

Zato me nije čudilo što je stotine Iraca sudjelovalo u našem Domovinskom ratu i čak što se desetak njih oženilo Hrvaticama te ostalo ovdje živjeti. Toliko je u njima ponosa, hrabrosti i nepobjedivosti.

Djetelina s tri lista

Svi znamo što Dubrovčanima predstavlja sveti Vlaho, Splićanima sveti Duje, Sinjanima Gospa Sinjska, ali 17. ožujka svake godine do ushićenja me oduševljava kako Irci i njihovi prijatelji slave Dan svetoga Patrika, zaštitnika Irske. To je uvijek planetarna fešta. Mi u Dinamu iznimno štujemo svetog Benedikta, zaštitnika Europe, i nosimo njegov medaljon u vjeri da nas čuva od zla, ali i sveti Patrik uzor je svim kršćanima. Zbog čega? Dovoljno je reći samo dva podatka: prema legendi, protjerao je sve zmije iz Irske i ona je jedini otok bez zmija, a oduševljava povijesni podatak da je sveti Patrik koristio djetelinu s tri lista kako bi Ircima objasnio Sveto Trojstvo; otad je djetelina s tri lista nacionalni simbol te ponosne države.

Mi Hrvati s ponosom se hvalimo svojom dijasporom. I to s razlogom. Četiri i pol milijuna nas je u domovini, a isto toliko Hrvata i njihovih potomaka, ako ne i više, rasijano je širom svijeta, na svim kontinentima. Ipak, to je zanemarivo u odnosu na Irce. Njih je samo u SAD-u desetak milijuna, a još nekoliko milijuna širom svijeta. Svi oni svoj su “smaragdni otok” napuštali da bi preživjeli. Zamislite samo podatak da je oko 1850. godine zbog bolesti krumpira od gladi umrlo oko milijun Iraca, a isto toliko ih je u iseljeničkom valu otišlo u sjevernu Ameriku. Gdje god su došli, Irci su se proslavili radom, poštenjem i nepobjedivom katoličkom vjerom. Baš kao i mi Hrvati.

Iskoristit ću ovu prigodu kako bih rekao nešto o našoj dijaspori koje se, nažalost, sjetimo samo onda kada smo u opasnosti i kada nam je od nje potrebna materijalna pomoć. Sjetimo se Domovinskog rata i milijuna dolara koje su poslali naši dragi iseljenici, a do danas nije objašnjeno na što je sve to potrošeno i na čijim se računima nalazi.

Snaga naših iseljenika

Krećem od sebe i sjetim se svoga oca koji je godinama bio gastarbajter, a pri svakom odlasku k njemu u Njemačku svjedočio sam njegovim snovima o našoj domovini, koju danas napokon imamo.

San svakoga Hrvata u svijetu je da mu sin igra u kockastom dresu, da bude član najdraže reprezentacije u čiju se čast svira “Lijepa naša”. Nitko u nogometnom svijetu ne voli državu svojih roditelja i predaka kao mi Hrvati, pa sam se tako sjetio koliko su nam radosti donijela djeca naše dijaspore. Niko i Robert Kovač, Ivan Klasnić, Mladen Petrić i drugi, a danas su tu Josip Šimunić, Ivan Rakitić, Ivo Iličević i, siguran sam, uskoro i drugi.

Kad smo već kod igrača koji danas nose i onih koji će nositi dres naše reprezentacije, okrenimo se malo našoj prvoj utakmici na EP-u. Irska nije izgubila ni jedan od posljednjih 14 susreta, međutim, unatoč toj njihovoj respektabilnoj momčadi i nizu, veliki sam optimist.

Za mene utakmica s Norveškom nije bila ama baš nikakvo mjerilo. Siguran sam da ćemo protiv Irske igrati odlično i mislim da smo bliže pobjedi nego Irci neodlučenom rezultatu. Zato jer smo jednostavno bolji.

Puno puta viđen scenarij

Naši igrači uvijek najbolje reagiraju nakon što ulazeći u neku utakmicu s “lako ćemo”, poput utakmica s Engleskom, Grčkom i sada Norveškom, dobiju po prstima, da bi već u sljedećim utakmicama, kao što su bile zadnje protiv Letonije i Turske u kvalifikacijama, igrali najbolje. Podsjeća me to na mnoge naše pripreme uoči najznačajnijih europskih i svjetskih prvenstava. Imam veliku vjeru u naše igrače da će, kako naglašavaju Modrić i Srna, osvjetlati obraz svakom Hrvatu.

Naši reprezentativni igrači osjećaju veliki nacionalni naboj igrajući pod hrvatskim barjakom kao rijetko koja nacija; to je ono što nam daje dimenziju više u odnosu na mnoge europske reprezentacije i zato uz poznati refren “U boj, u boj za narod svoj” poručujem - čast iznad svega, sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!