Ne znam je li rođen pod sretnom zvijezdom, ne znam čuva li Bog bećare, znam samo da se nije utopio u islandskom gejziru, jer je znao kako se izvući i poraz pretvoriti u veliku pobjedu. Kada smo u Lisabonu, nakon što nas je "deda" Barić propisno izludio, bili glasnogovornici Zlatka Kranjčara u utrci sa Srečkom Katanecom za izborničku fotelju, jer smo znali da je dobar trener, da je neustrašiv, da voli kada njegova momčad igra za pogodak više, nismo vjerovali da će Cico na tako impresivan način, nakon nekoliko godina muke i patnje, odvesti Hrvatsku na granicu s Njemačkom.
Danas je momčad iz Rusanove 13 apsolutni hit europskih kvalifikacija, momčad koja je izgubila samo dva boda (Bugarska), no što je još važnije, momčad koja ima sve. Ima kvalitetu, ne boji se nikoga, kada igra očajno kao pedeset minuta u Reykjaviku, zna se izvući, zna se vratiti na pravu stazu, a to je odlika samo najvećih, odlika moćnih. Rukopis je to Zlatka Kranjčara, trenera koji je u svom prvom mandatu pokazao kakav izbornik treba biti. Najprije je snimio sve najbolje što hrvatski nogomet ima, stvorio krug igrača kojima vjeruje, došao do idealne formule za jednu reprezentaciju - a to je da se u momčad vrlo teško ulazi, a još teže izlazi. Sve suprotno od svoja dva prethodnika, koji su dugo lutali, na kraju se izgubili u svojim vizijama. Cico je uspio lako pronaći i stil igre, prepoznao je sve kvalitete svojih nogometaša, a oni ga slijede.
Na tom svom izborničkom proputovanju pronašli smo kod Zlatka Kranjčara gen Branka Zebeca. Osim što je stručan, kakav je bio i Branko, Cico je i apsolutist, baš kakav je bio i Branko. Stjepan Tomas to je prvi osjetio, Cico ga je za mali prijestup brzo prekrižio, izbacio, poslije i amnestirao. Svoj autoritet pokazao je i Stipi Pletikosi, koji zbog magle nije stigao u Zagreb, pa ga za kaznu nije vodio u Dublin. Apsolutističku crtu pokazao je ponovno u Splitu kada se želio obračunati s Dadom Pršom. Imao je smjelosti nagaziti svog najboljeg igrača ne bi li tako održao visoku mobilnost kod svojih nogometaša, a da pritom sebi pripiše antipatije. No, definitivno mu je autoritet narastao, a samo ga uspješno hrani svakim novim uspjehom koji ga približava cilju. Sa Zebecom ga slučajno veže još jedna sitnica - voli s glazbenicima dočekati zoru.
Ne volim kopati po privatnom životu, toliko sam puta prešutio da je bio "pod gasom", za što bi me engleski kolege objesili, okrećući sve na rezulat, ističući trenerske vrline, kao što, uostalom, i ovdje možete otkriti. I kada jednom napišem da je potonuo, a to nisam napisao ni prvi niti posljednji, pjevajući pred tridesetak novinara odu svom sinu, gospodin izbornik se ljuti. Nemam ništa protiv toga što je zaljubljen u vlastitog sina, no to se mora raditi daleko od nas, jer to nije primjereno činiti blizu Prše, Tudora, Klasnića... Zebec je to ipak radio sa stilom.