U modi je Željko Kopić (38), Osječanin sa zagrebačkom adresom. Pobjeda nad Rijekom u uzvratu polufinala Hrvatskog kupa nad Rijekom u Koprivnici (3:0) bila je malo trenersko remek-djelo, priču donosi Max!.
Tko je uopće Željko Kopić, jedna od najintrigantnijih trenerskih pojava u Hrvatskoj ligi, stručnjak čiji je rad prepoznat i mnogo dalje od Koprivnice?
Pobijedio Hajduk u Poljudu
– U HNL-u sam debitirao 2011. u Lučkom, nakon što sam bio pomoćnik Draženu Biškupu. Nakon što smo lošije ušli u prvoligaško natjecanje, ceh je platio prvi trener i, vjerojatno kao prijelazno rješenje, ja sam dobio šansu. Tu je značajnu ulogu odigrao predsjednik Plahutar. Čvrsto je stao iza mene i odradili smo dobar posao, pobijedili smo i Hajduk u Poljudu – prisjeća se Kopić.
Prije prvoligaške promocije radio je u nogometnoj školi Hrvatskog dragovoljca pa i kao pomoći trener prve momčadi kluba iz Sigeta, potom u krapinskom Zagorcu (4. liga) i sisačkoj Segesti (2. HNL). U Hrvatskom dragovoljcu imali ste u rukama Marcela Brozovića?
– Zatekao sam ga u starijim pionirima. Jesam li prepoznao da će biti veliki igrač? Naglašavam da trener ne stvara igrača, nego mu samo omogućuje da se razvije na pravi način. Kod Marcela je odmah bio vidljiv talent, a limitirajući faktor bio mu je to što je bio mnogo manji od vršnjaka, pa zbog toga možda svima nije bio uočljiv. No, tko ga trenira svaki dan, mora prepoznati takvu nadarenost. Nije mi bilo upitno hoće li dosegnuti vrhunsku svjetsku razinu.
Koliko ste naučili od Dražena Medića?
– Zajedno smo napravili fantastične stvari, do zadnje minute Zagreb je bio u igri za plasman u Europu. Medić mi je odmah kazao što želi od mene; postavio mi je zahtjeve u trenažnom procesu, dok se on postavio kao vođa projekta. Nisam egotripaš koji bi patio zbog toga. Bitno mi je bilo da igramo dobar nogomet, da se čuje za naše igrače... Kada sam dobio neke ponude, Dražen je bio korektan, prepoznao je moju ambiciju da napravim korak naprijed i rastali smo se u najboljim odnosima. On je čovjek sa širokim spektrom znanja, dane smo provodili u razgovorima o životu, sportu, nogometu..., što me obogatilo i učinilo boljim čovjekom.
Tajna iznenađujućeg uzleta Slavena?
– Zaista smo naporno radili, žrtvovali se maksimalno. I kad stvari nisu išle najbolje, imali smo podršku kluba, a i mi u stožeru i igrači vjerovali smo da možemo imati dobru sezonu.
Za vas se priča da ste predodređeni za klupu Dinama.
– U ovom trenutku zanima me samo Slaven Belupo, nisam u Koprivnicu došao da mi to bude prolazna postaja, nego da napravim pravi posao. Svjestan sam da svaki trener ponekad iskoči svojim rezultatom pa ga se spominje u raznim kontekstima. To su priče koje traju nekoliko dana ili mjeseci, pa onda padaju u zaborav. A kad napraviš iskorak, onda je najteže zadržati se na toj razini.
Je li trenerima teško raditi u Prvoj HNL? Troše li vas prebrzo?
– Nesigurno je, ali ništa drukčije nego u drugim zemljama. Imam primjer trenera kojega izuzetno cijenim, Gorana Tomića, koji je u Kini napravio fantastične stvari, a smijenili su ga nakon samo jedne utakmice u ovoj sezoni. Mene najviše frustrira što u većini klubova nedostaje infrastrukture, kvalitetnih terena za rad. Percepcija Prve HNL je negativna, ali se zanemaruju dobre stvari. Istina, nedostaje kvalitete, ali ne zato što se ne radi dobro, nego zato što tko god iskoči, odmah ide van. Kao u Hajduku. I mnogo jači klub od Hajduka ušao bi u probleme kada bi prodao toliko igrača. Evo, i kod nas su iskočili Crepulja i Brlek koji su zimus prodani, sada i Ejupi. Taj igrač, rođeni golgeter, napravio je golemi progres. Ne bi me iznenadilo da završi na vrlo visokoj razini.
Puno se spominjao vaš motivacijski video u pripremi utakmice s Rijekom. Sekvencije u kojima vaši igrači doslovno dobivaju – po glavi.
– Taj video je naša životna priča, naša sezona koja je bila nestabilna, u kojoj smo imali goleme probleme. Htio sam da sezonu, u kojoj su nas lupali po glavi, preslikamo u toj utakmici. I uspjelo je.
Ne moraju prodati najbolje
Može li se u Prvoj HNL dogoditi slučaj Leicester, da autsajder postane prvak?
– Dinamo je još uvijek prejak, Rijeka velikim koracima ide naprijed, Hajduk sa svojom vojskom navijača nešto teže. U budućnosti će se moći doći i do toga, ali načekat ćemo se. Naravno, kad mali pobjeđuju velike, to je motiv za nas u manjim klubovima. Kao Jurić s Crotoneom ili Leicester. S tom razlikom da Leicester ne mora prodati najbolje igrače i nije limitiran infrastrukturom kao mi u Hrvatskoj – zaključio je Željko Kopić.
Cijeli tekst pročitajte u sportskom tjedniku Max!