U predvečerje Igara u Pyeongchangu cijeli svijet bio je uvučen u hladnoratovsku krizu i mnogi su se pribojavali zveckanja oružjem (raketama dalekog dometa) sa sjeverne strane 38. paralele. Sjevernokorejski diktator Kim Jong-un prkosno je izvodio raketne pokuse dajući Amerikancima do znanja da i do njih može dobaciti.
Srećom, pokazao je i da nije potpuni luđak i da zna da je svijet osjetljiv na Olimpijske igre kao na posljednje utočište mira pa je pristao na svojevrsno olimpijsko primirje. Onakvo s kakvim su u antička vremena bili suglasni i zaraćeni grčki gradovi države.
Trump je zastrašio Kima
Smirivanju strasti možda je pridonijela i izjava predsjednika Donalda Trumpa koji je sjevernokorejskom predsjedniku zaprijetio “ognjem i bijesom kakav svijet još nije vidio” ako bilo koga ugrozi. Nedugo zatim došlo je do pregovora i dogovora da se formira zajednička ženska hokejska reprezentacija, ali i da skijaške reprezentacije treniraju zajedno u jednom elitnom sjevernokorejskom skijalištu.
Osim što je odlučio poslati sportaše na Igre k svojim, granicom odijeljenim, južnim sunarodnjacima, Kim Jong-un ih je odlučio i stimulirati. Lijepo zvuči da će svaki sportaš koji osvoji medalju dobiti apartman i Mercedes, ali i status nacionalnog heroja, odnosno heroja rada. Da bi se prikazao kao državnik od kalibra, Kim je pristao i na to da njegovi sportaši na svečanom otvaranju Igara marširaju zajedno s južnim sunarodnjacima pod istom plavom zastavom s nacrtanom jedinstvenom Korejom.
Sve je dogovoreno, zahvaljujući sportskoj diplomaciji, na sastanku u sjedištu MOO-a u Lausanneu što je najdramatičnija gesta približavanja razdvojenih bratskih naroda u posljednjih dvadesetak godina.
Doduše, to što će na otvaranje izaći zajedno nije nikakva novost jer Sjevernokorejci i Južnokorejci dosad su marširali devet puta zajedno uključujući i svečano otvaranje Igara u Sydneyu (2000.), Ateni (2004.), Torinu (2006.), a posljednji put to se zbilo na otvaranju Azijskih zimskih igara 2007. godine. No formiranje zajedničke ekipe, e to već jest veliki korak naprijed.
U to ime Sjeverna Koreja na Igre je poslala 229 navijačica, takozvanih cheerleadersica, koje će imati zadaću navijati za sportaše iz obiju Koreja, a stigao je i 21 novinar te 26 članova sjevernokorejskog demonstracijskog tima u te-kvon-dou koji će imati četiri akrobatska nastupa. Osim svih njih, granicu prema jugu prešao je i veliki orkestar od 140 članova.
Iako je poslao toliko svojih “podanika”, sjevernokorejski predsjednik Kim Jong-un se na svečanom otvaranju neće pojaviti. Uz toliko prezirnih pogleda, Kim se valjda ne bi osjećao sigurno pa je poslao predsjednika parlamenta Kim Yong Nama, ali i vlastitu sestru Kim Yo Jong, inače članicu Politbiroa vladajuće Radničke partije.
Zajedničko nastupanje na Igrama sjevernokorejskih i južnokorejskih hokejašica bit će prva zajednička vrsta od 1991. kada su viđene zajedničke reprezentacije na jednom međunarodnom stolnoteniskom prvenstvu i nogometnom turniru mladih.
I Nijemci su bili razdvojeni
Takvo što trebalo se dogoditi i uoči Ljetnih olimpijskih igara u Seulu 1988., no stvar je propala nakon što je, godinu dana prije Igara, sjevernokorejski agent podmetnuo bombu u zrakoplov južnokorejske kompanije pa je smrtno stradalo 115 ljudi.
Sličan slučaj u povijesti olimpizma bio je i s dvije Njemačke, komunističkom Istočnom i kapitalističkom Zapadnom. Godine 1952. Nijemci s istočne strane željezne zavjese odbili su sudjelovati kao zajednički njemački tim, no četiri godine kasnije na to su pristali pa su u Melbourneu (1956.), Rimu (1960.) i Tokiju (1964.) nastupali kao jedna reprezentacija.
Sedam godina nakon podizanja Berlinskog zida (1961.), sportaši iz DDR-a prvi put su nastupili samostalno i to su činili sve do 1988. i Seula. Doduše, preskočili su 1984. podržavajući sovjetski bojkot Igara u Los Angelesu. Premda stanovništvom mala zemlja (16 milijuna), DDR je bio izrazito uspješan na trojim Igrama (1976., 1980. i 1988.), po broju medalja drugi odmah iza SSSR-a, što može zahvaliti kasnije dokazanom intenzivnom korištenju dopinga.
Kao svojevrstan dokaz tome poslužit će i činjenica da ujedinjena Njemačka, i prije i poslije, nikad po broju medalja na Olimpijskim igrama nije bila tako visoko plasirana kao DDR.
spomenuti sumnju u istočnonjemački doping, a ne u istoj rečenici iznesti činjenice o sustavnom dopingu zapadnih sportaša, je skoro pa uvredljivo. i ova lakrdija sa ruskim sportašima, u režiji američke wada-e, mok-a, kanade, je jako opasna i žestoko će se to vratiti olimpijskom pokretu. jer su pustili politiku u sport, i to na najgori mogući način, da bez dokaza i normalnog postupka provjere sumnji, izbace jednu malo veću reprezentaciju sa igara. jel vama normalno da vam zabrane nastup na oi, vama kojemu nikad nije dokazan ikakav doping, cijelu profesionalnu karijeru provodite u zapadnim zemljama, tamo trenirate, na natjecanjima kroz godinu vam uzmu 50-ak uzoraka, i nikad nigdje vam nisu pronašli išta nedozvoljenog? to se rusima dogodilo, kad maknete svu maglu u tom slučaju. a sad se naslonimo, i pogledajmo igre, na kojima će većinu medalja u dugoprugaškim disciplinama na snijegu uzeti norvežani, svi redom imaju problema sa astmom, pa uzimaju sredstva da bi mogli disati. to što njihov doktor pojma nema da su astmatičari, nije problem. jel znate da je više od pola australskih plivača koristilo inače zabranjena sredstva, a wada i mok su im dozvolili to, samo se to javno ne smije objavljivati? na mjestu rusa, ja bih mclarena tužio, rodčenka ionak od 2011.-e vozaju po sudu, ali zbog prijetnje wada-e (!) ga nisu smjeli smijeniti sa položaja glavnog šefa labarorija u moskvi! jer da je to utjecaj politike. ja veće lakrdije u sportu, tj. politici, nisam vidio. oi neću gledati.